среда, 18. мај 2016.



KAD UMIRU JUTRA
Ciklus: Campana Immortale
Autor: Zorica Tijanić
Moja jutra umiru
u laganom hodu
niz jednu ulicu
u kojoj živim
u bezglasju
Ponekad u odjecima
čujem zvona
sa stare crkve
dok vetar raznosi
miris lipa
Tvoj pogled bi probudio
neka plava jutra
koja bi bila smiraj
beskraja
Ruke u zagrljaju
snagom vetra
raznose žute cvetove
odvajajući ih od
krošnje
Posmatram lica
Neki ljudi žure
Oni drugi čekaju
Svoj red
pronalazim se u tebi
Posmatram obasjavanje
Oreol iznad neba
zbijen u jednoj tačci
Smeješ se nadmoćan
u gordosti zatečen
količinom očaja
misleći da piješ
sa izvora hrišćanstva
Ipak odan zabludi
prolaznošću otrovan
puštaš da te izbrišu reči
Tuga se zaustavlja u
trajanju
Moja jutra umiru
bez tvog osmeha
na kome ćute zapisane
reči
Posmatram tvoje ruke
pružajući ti svoje
Na mestu gde prekinut je niz
nastavljamo ćuteći udvoje...


Нема коментара:

Постави коментар