уторак, 27. децембар 2016.

Objavljen roman Četiri portreta sa Kosančićevog venca, Neopress, Beograd, decembar 2016. godine


понедељак, 7. новембар 2016.

http://www.pokazivac.com/zorica-tijanic-ne-gasi-svetla-za-mnom/

Zorica Tijanić: Ne gasi svetla za mnom

Ne gasi za mnom svetla
Kada jednom odem
Neka se odsjaji prelivaju
Po senkama
I nemoj da gaziš
Stazama na kojima su
Ostale naše stope
Zaobiđi sve naše zablude
Zbog kojih si rasuo perle
u nepovrat ih zakotrljavši
Odnoseći sve ono što smo
igrom strpljenja nazivali
Kada izgubiš jednom
Sećanje na mene
Ne traži me po uspomenama
Neće od mene mnogo ostati
Na zidovima će senke
snove i lutanja zapisati
Ne gasi svetla za mnom
Ako to i uradiš
Ne prekrivaj ogledala
Ulične svetiljke će se same upaliti
A ja ću ostati u najtamnijem delu jutra
– pre svitanja
U belo oblačim svoju nadu
Ulazim ti u san
Jutrom brišem sećanja
pretvarajući se u zaborav
Želim da ti od mene ostanu
samo šapati
Svetlo tvoje da budem
Ali da me ne osetiš
Ruke u neskladu pored tela
Sav prkos sad oslobođen diše
Vraćajući se u tamu pogleda
Ne gasi svetla za mnom
Kad jednom odem putem
koji ne bira ljubav
Već izabran ostaje
Da se završi u slepoj ulici
pored crkve
Na kojoj ne prestaju zvona
– na srcu udarci
Pred jutro napuštam tvoj san
Beščujno brišući sećanja
u kojima sam bila gost
Ne gasi za mnom svetla
Na tremu će sama ogrnuta vetrom
– utrnuti

четвртак, 20. октобар 2016.

Poetizovana verzija „Seksa i Grada“

http://www.pokazivac.com/poetizovana-verzija-seksa-i-grada/

Dušan Varićak: O novom romanu Zorice Tijanić

                                                    „Život je surov postao, a zvezde su počele da varaju.Ništa više nije kako se činilo.“     
Od prve rečenice novog, drugog, romana pesnikinje Zorice Tijanić, “Četiri portreta sa Kosančićevog venca”, oseća se rukopis i senzibilitet pesnika – Moja jutra se bude uz škripu tramvajskih šina… Tu su, u „Pogledima sa Kosančićevog venca“, između ostalog, i Miris kafe koja ima najlepši ukus bele boje, te brodovi optočeni patinom, Ti brodovi još nisu isplovili, i kao da čekaju da ih ja ispratim; ili, a ja sam volela jednu ružu, posebnu ružu, žute boje, i nisam znala zbog čega je tako.Sasvim je u pravu Miroslav Lj. Ranković kada primećuje da je opis Kosančićevog venca u Uvodu jedan od najlepših i najpoetičnijih koje je ikada pročitao. Kosančićev venac, najstarija kaldrma u gradu, mami Varoš kapijom koja ima osmeh tajanstvene dame…Dok čitamo „Četiri portreta“, osećamo kako nas ruka sete, neke neodređene, gotovo bezrazložne tuge koja izvire iz same nutrine autorkinog bića, neprekidno nežno dodiruje i miluje, te prati do poslednje stranice ovog, ne baš sasvim svakidašnjeg, poetskog romana. Ruka nekoga ko kao i da sam živi presvučen patinom, što za sebe kaže glavna junakinja ovog romana.
Kod romana „Četiri portreta sa Kosančićevog venca“ zapaža se više nivoa. Ta višeslojna, savremena priča, može se čitati i samo kao obični ljubavni roman o emocionalnim zgodama i nezgodama četiri prijateljice, glavnih junakinja. To bi onda bila neka vrsta naše, domaće, poetizovane verzije „Seksa i grada“, samo bez seksa. I doista, da je „Seks i grad“ pisala neka pesnikinja a ne kolumnistkinja, zasigurno bi ličio na „Četiri portreta“.
Ali, to je samo ono što je na površini. Priča je, ipak, mnogo sl oženija. Autorka duboko zadire u psihu svojih junaka, kao liftom se spuštajući kroz sve slojeve njihove svesti i podsvesti, ljušteći jedan po jedan, sve dok ne dopre do same suštine njihovih bića. Tako nam se „Četiri portreta“ otvara, i sagledavamo ga i kao neobičan psihološki roman.
Kao i u prethodnom romanu Zorice Tijanić, svi njegovi likovi (i glavni i sporedni) nepotpune su, neostvarene, „izglobljene“ ličnosti – u nekom trenutku ispale iz svog težišta, i otada više nemoćne da, nakon tog jednog pogrešnog, uhvate korak sa životom. Kao kada se u Kabali opisuje ono što se u judeohrišćanskoj tradiciji naziva „padom“ – Nebeski sasudi su popucali i Božanska svetlost se razlila, tako da od tada „više ništa nije na svom mestu, tamo gde bi trebalo da bude“ (Geršon Šolem).
Glavna ličnost romana, Marina Ana, oko koje se – kao stožera – obrću i svi drugi likovi, astrolog je, idealista čije su male ljubavi bile velike iluzije… zaljubljena u samu ideju da voli, koja se svesno prepuštala zabludama i ponekoj iluziji koja joj je odgovarala da je živi – sve dok je njena poslednja, promašena, ljubav nije učinila malodušnom, sklonom inerciji i odustajanju od borbe. Otada se plaši svojih osećanja, zazirući od opsesivnih ljubavi ispunjenih strašću, razapeta između crkve i astrologije, između ljubavi i pokajanja, između strasti i celibata, između neba i zemlje.Našavši utočište u svom bedemu samoće, kako naziva Kosančićev venac, ona provodi život razmišljajući o propaloj vezi, radeći natalne karte, i družeći se sa tri najbolje prijateljice. Poslednja ljubav joj je bila duga, mučna i bolesna… susret sa smrću na nivou ljubavi… u strasti koja je više ličila na pornografiju. Za mene je ljubav uvek bila izjednačena sa smrću. Ako sam volela, onda je to bilo bezuslovno, kaže.
Ne veruje više ni u brak, jer papir uništava ljubav, predbračni ugovor zajednicu… Ako takva i opstane, onda važi pravilo i svađali su se do kraja života…Ova poslednja je samo jedna od misli-zaključaka glavne junakinje, na prvi pogled sasvim jednostavnih, na nivou aforizma, ali koja upravo zbog te svoje jednostavnosti prodire u samu suštinu stvari.
Isto kao, na primer, Prevelika očekivanja često su se završavala bolešću. Ta misao me, neminovno,  asocira na još jednu, iz neke priče Čarlsa Bukovskog, gde junak, na pitanje svoje male ćerke, „Tata, a zbog čega su ljudi nesrećni?“ automatski odgovara, „Zbog prevelikih očekivanja.“
Ili ona, Lepota je prokletstvo, zatim Hrabrost je često i majka i maćeha, itd .
Velike istine su, najčešće, krajnje jednostavne. Toliko, da ih uopšte i ne vidimo, upravo stoga što su tako očevidne – bukvalno pred očima nam.
I ostala tri ženska lika, prijateljice i klijentkinje Marine Ane su – svaka za sebe – posebna priča.
Natalija, fotograf, mirna, tiha, senzualna i krhka, rastrzana između dve promašene ljubavi – pomorskog kapetana koji ne želi da se njom oženi, bolesno vezanog za majku, i novinara, oženjenog deceniju starijom ženom, predaje se strastima i provodi život nekako sanjivo i letargično, neprestano se vrteći u začaranom krugu između te dvojice. Najprostije rečeno, posle razočarenja sa jednim nalazi utehu kod ovog drugog, i sve tako ukrug, u suštini znajući da ni jedan ni drugi nisu pravo rešenje za njen život. Sve dok, u jednom trenutku, ne shvati da je, u stvari, njen odnos sa dominantnom sestrom srž problema u njenim odnosima sa muškarcima, zbog čega se oni pojavljuju u takvim oblicima. Uvek isti.Zatim Elena, web-dizajnerka, temperamentna, misteriozna i kontroverzna, zavodnica kojoj je ponekad sāmo saznanje da je osvojila nekog, kao potvrda njene ženstvenosti, bilo dovoljno da se okrene i ode; kao da je namerno kvarila sve svoje veze, i tako ostajala sama. Prvi njen suprug ostavio joj je u nasleđe strah od dobokih veza. Bedem sa stražarima bio joj je postavljen na srcu, samo da niko tu ponovo ne uđe i povredi je.I najposle, Jana, naizgled odvažna i jaka, gorda, mudra i strpljiva, otmenog držanja i ukusnog oblačenja, kao kakva prava gospođica iz starih vremena. Glumica, ali sa strahom od scene i scenskog nastupa!
Ta četiri ženska lika, mada na prvi pogled sasvim različita, ipak imaju – kada se pobliže sagleda – i dosta sličnosti. Osnovni zajednički imenitelj je da su sve neostvarene, svaka na svoj način, izgubljene u promašenim vezama – zaista, kao što je već rečeno, poetizovana verzija one kultne serije. Tako smo se sve vraćale na sam početak, upravo iz tog straha od neuspeha. Unapred smo se osuđivale na propast… trebalo je menjati obrazac kako mišljenja, tako i ponašanja.Sasvim posebna priča je monah Lukijan, koji se iznenada pojavljuje u životu glavne junakinje, kada ova, izgledalo je, počinje da odustaje od svega, više nikoga novog ne puštajući u njega, osećajući da više ne može da ispočetka proživljava sve svoje zablude, greške i izbore.
Propali pijanista, povređen u ljubavi, i bivši narokman koji je, da bi se spasao od zlog poroka, bukvalno pobegao u manastir, tu videći izlaz iz svih nedaća što su ga snašle i rešenje za svoju sudbu, Sam je sebe zatvorio u hladne zidove, pružajući drugima utehu koju sam nije nalazio.
Tada se pojavljuje Marina Ana, u potrazi za pomoći i duhovnom podrškom, pa u njemu, kao i u njoj, započinje borba. Postao je svestan da pomoć ne treba samo njoj, već i njemu. Prinuđen je da razmisli o izborima, i da li je to što mu se dešava prekretnica.
Shvatio je ta osećanja koja je u njemu, nakon dugo vremena, probudio ulazak Marine Ane u njegov život, kao iskušenje poslato od Boga, nakon što mu je podario mir.Ostati u sebi, u svom teško stečenom miru, ili se prepustiti magiji… žene koja je i sama čeznula za nekim… Molitve su ga podigle iz mrtvih, ali ljubav bi ga izlečila.Umetnost je nekad bila njegov život. Ljubav je bila prvi smisao svega… Bilo je čudno što joj je profesija psihologija, a ona ne može da primeni lečenje na sebi. Slično kao i on sa muzikom. Nije više mogao ni da je sluša, a da sedne i svira, tek to nije mogao.Tako se ovaj roman, uz to što je psihološki (i u vezi s tim), može posmatrati i kao pripovest o putu do samospoznaje, kao priča o ostvarivanju sopstvene sudbine, i to je njegov najdublji i ujedno najsuštastveniji sloj. Kao kod najboljih ostvarenja na tu temu, onih Hesea, R. Baha, ili Koelja, u „Četiri portreta“ kroz kazivanje glavne junakinje pratimo njen put, kao i put ostalih aktera, u sebe – u srž svojih bića. Jer, lekcija koju je Marina Ana morala da nauči, baveći se psihologijom i astrologijom, je ta da nam niko drugi ne može biti smisao života. Smisao se traži u sebi i svojim sklonostima, sve ostalo je samo puki, neuspeli surogat tome. Tek kad čovek ima sebe, on je potpun.Promena mora doći isključivo iznutra, ništa spolja – izvan nas – ne može da nas osmisli, i da nam bude svrha i cilj.
Pobedila je sebe. Sve tri devojke su pobedile sebe… Prevazići lošu karmu… ostaviti i raskinuti sve ono što je bolesno i što guši… započeti novi život, pa makar bio i usamljen, ali poštovati sebe u vremenu kada su sve vrednosti poremećene, moral na ivici, i ljubav ništa više ne znači, bilo je hrabrost.
A monah Lukijan? Bog je želeo da on svira, zato ga je i vratio na njegov put. Ništa nisu izgubili ni jedno ni drugo. Samo su se vratili matici, onome što je bio njihov svet na početku života. On muzici, a ona pravom načinu da pomaže drugima…U razmišljanjima i snoviđenjima Marine Ane neprekidno se provlači i čežnja za nekim drugim, boljim, „paralelnim“ svetom, gde će ljubav biti neiskvarena, čista, u samom duhu, i gde telo neće postojati kao gladno, žedno, ili željno.Žudnja za izgubljenim rajem.
Ljubav prema lepoti je nešto što može zameniti bilo koju drugu ljubav, porok vrlinom, maštu stvaranjem, strah odvažnošću, improvizaciju pretvoriti u kreativnost  – autorkin je credo, po njenim sopstvenim rečima.
U „Četiri portreta“ ima i elemenata krimi-priče, kroz potragu Marine Ane za narkomanom Petrom i njen susret s njim, što  romanu daje i jednu dimenziju dramatičnosti, kojom prevazilazi okvire suvog psihologiziranja  u psihološkom žanru.
Ali, ovaj roman je i roman o Beogradu. Sve vreme, od prve stranice, provlače se njegovi inspirativni, lirski, poetski opisi, kao i razmišljanja o njemu. Pored divnih prikaza Kosančićevog venca, rasutih po celom romanu kao kakav lajtmotiv, nailazimo i na, Beograd je plenio čarolijom. Grad koji vas inspiriše… Sve ono što sam ikada postigla, nosilo je pečat voljenog gradaVolela sam Beograd, čini mi se i više nego neko ko se tu rodio. Teška izjava, pogotovo kad je pročita neki rođeni Beograđanin – ali, bez ikakve sumnje, sasvim iskrena.
I, umesto zaključka:
Da li će nas zvezde odvesti putem sreće, ili sami biramo svoju sudbinu, odgovor niko ne može znati, jer ono što nas čeka je ipak neizvesnost; ali za nas birana da nam bude blaga, ukoliko prihvatimo da je sve scenario već odavno negde napisan rukom anđela.

четвртак, 6. октобар 2016.

http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-opatijski-kristali/

Poezija je ponovo u modi: Opatijski kristali


„U kristal me pretvoriDa ne dišem višeKad lipa prozboriDa prošlost obriše…“
Zorica Tijanić
(u tekstu strofe pesme Obala lipa, Miris daljina, 2013.)
Ponekad se letnja tišina lako pretvori u dosadu. Ponekad ta dosada prija poput sećanja na raspuste, a more je uvek tu da mirisom podseti na nepreglednost i neizvesnot života. Putovanja – dolasci i odlasci nude alternative koje rado ili nerado prihvatamo. Opatija Sv. Jakova – najlepši deo stare benediktanske opatije. Ne postoji mesto na kojem biste mogli da se zaustavite. Prava, dugačka ulica duž obale vodi iz malog ribarskog naselja Volosko, do Ulice slavnih. Na trotoaru su zapisana imena slavnih. Svaki od njih ima svoju zvezdu. Red klupica uz obalu i neprocenjivi mir. Mesto na kojem ćete sabrati sve zvezde i ohladiti um uz neposredan dodir prošlih vekova, koji su iza sebe ostavili neizbrisive tragove. Stari austrougarski dvorci pretvoreni u hotele. Ni u jednom od njih nećete moći da dobijete sobu pod brojem 13. Kad sam već kod starih verovanja – tog leta su mirisale lipe. Svojim krošnjama ne samo da su pružale miris, već su pravile savršenu hladovinu. Prema narodnim verovanjima, lipa je sveto slovensko drvo koje ima moć da čuva od uroka i zla, pa smo se tako potpuno bezbedno smestili u kafiću pod lipom, igrajući karte. Neki od nas su se pogirali i emocijama. Karte na stolu mogu biti dovoljne za početak, a često označe i kraj. Isto tako, kraj može biti i početak nečeg novog i tako u nedogled. Letnje poslepodne je kao stvoreno za filozofiranje, ali ja sam želela da napišem pesmu. Nekome… Njemu… Sa obale lipa. Između dve partije karata. Nije želeo da mu pročitam. Naša se ljubav uvek podrazumevala, a ja sam želela da to bude nekako posebno. Sada mi više ne smeta odsustvo romantike, kada je mogu pronaći u svemu drugom.
U more se pretvori, pa me zatvoriu bisernu školjku, što se retko nađe.I vrati mi snagu kao veru jakujutru bez lica – oslušni zvukove ptica.”
Kada preko puta imate nekog kome pišete, osećaj je neprocenjiv. Neko ko prati šta pišem i o čemu, mogao bi primetiti da mi je svako letovanje, jedno od najdražih, ali zapravo te godine, ovo je bilo posebno po mnogo čemu. Jutra koja su me budila, osvitala su ranije od samog Sunca – Zemlji najbliže zvezde. Pogled iz hotela Imperial, pružao se do obale lipa. Devojka u dugoj haljini, sa korpom punom ljubičastog cveća, nudila je gostima delicije. Dah prošlih vremena se stopio sa modernim. Secesijska arhitektura i tradicija carske Opatije učinili su da poželim jednu takvu haljinu ili bar cvet – ljubičasti (zbog magije). Austrougarska imperija je od Opatije napravila svoje odmaralište i lečilište. I danas možete osetiti kako je predveče vazduh svežiji. Doduše, tome doprinosi uticaj klime sa Učke.
 U vetar me pretvori, drveće da oborim,oluju da stvorim – u strast pretvorim.I mirsom žute lipe oživim stare slike,Što u ljubav žure da nas vrate –u novi dom isprate
 Nije samo obala lipa ono što me dovodi u Opatiju svake godine. Moja je priča potpuno drugačija od priče običnog turista. Možda zato što se tako ne osećam ili zato što meštani ne dozvoljavaju da se tako osećam. Osmeh dobrodošlice nije samo pozdrav gostu, već starom znancu.
Ako nemate prijatelje među meštanima, tada prošetajte duž obale Lungomare. Moći ćete da se fotografišete sa čuvenim opatijskim skulpturama. To su posebni stanovnici obale. Mogu se pohvaliti da sam se slikala pored Miroslava Krleže, jednog od mojih najdražih pisaca – detinjstva i rane mladosti. Skulptura je smeštena uz vilu Angiolina. Sreća je bila živeti u njegovo vreme. Sada trag prošlosti ostavlja, ne samo svojim delima već i likom. Malo dalje, naići ćete na Isidoru Dankan, Jana Kubelika sa violinom. Sa svima se možete slikati osim skulpturom koja je simbol grada – Devojkom sa galebom. Smeštena je na hridi. Jedino možete otplivati do same hridi s druge strane. Simbol pučine, mora koje živimo i beskrajno čekanje u ispraćanju i dočekivanju.
U svetlost mi oči veži,kao mrežu bačenu u more,što za ulov se životom bori –pusti dušu da odmori.Mirisom lipa mi govori –da ljubavi i nade još ima.”
More, daljine, vraćanja, sve to me inspirisalo da započnem svoj prvi roman Putovanje kroz san Ksenije Lovrić – baš tu, pod lipama, stvorena je atmosfera romana, prve rečenice i karakterizacija likova. U atmosferi čežnje za daljinama, baš kao što je i nastala priča Korida čuvenog poljskog pisca Henryka Sienkiewicza, koja je bila preteča romana Quo Vadis. U Opatiji je započeo pisanje i Gospodina Wolodyjowskog, koji je 1905. dobio Nobelovu nagradu za knjževnost. Nisam pretenciozna i daleko od toga da razmišljam o Nobelu, ali slagala bih kada bih rekla da ne želim da ostavim trag svojim književnim delima.
 Tek završi se prva zima otkad mi moreNe udara o prozore i vetar pisma ljubavi ne nosi više,Tek oblačni poštar raznosi bol i crne kiše,I sve na tugu miriše. “
U Opatiji letnji dan može da bude hladan, kada kiša osveži. O kupanju, kao u Srednjoj i Južnoj Dalmaciji, nema ni govora. Zato možete da se vratite u davnu prošlost. Ono čime je Opatija prvi put otvorila vrata turistima i gostima, bila su vrata zgrade koja je obeležila početak turističke epohe – vila Angiolina. Kroz vilu je prošla austrijska carica Marija Ana, hrvatski ban i mnogi drugi plemići tog doba. Lokacija, klima su doprineli da Opatija postane i lečilište i turističko odmaralište brojnim uglednim gostima. Danas u Vili Angolini možete obići Hrvatski muzej turizma.
 U vazduh me pretvori – pusti me da ćutim i da govorim.Nek procvale lipe mirise ljubavi puste na nas,obalom mora razliće tvoj nežni glas– da ima nade za nas. “
Na kraju svoje priče, prošetaću parkom. Ako pokušam da vam prenesem svoje utiske, morate me poslušati. Probajte da zatvorite oči i opustite sva čula – na jednoj od klupica. Iznad melodija modrog neba sa belim oblacima i – tišina.
Ne bih znala da opišem sve vrste biljaka koje rastu u parku vile. Kamelije sam prepoznala. Ostalo nisam ni pokušala da identifikujem. Ionako možete naći na Internetu sve te vrste biljaka. Kamelije su mi prve privukle pogled – ne zbog toga što je ovo idealno mesto da još jednom pročitate Damu s kamelijama, već zato što je park mesto na kojem ne možete da izbegnete svoju romantičnu crtu, da vas bar malo zaškaklji u grudima, ma koliko se trudili da to sakrijete.

недеља, 2. октобар 2016.

Objavljene knjige



Poezija je ponovo u modi: Istarske kroštule u Rovinju


http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-istarske-krostule-u-rovinju/

Iako je leto na izmaku i počinje jesen sa svojom zlatnožutom tonskom probom koja se manifestuje sitnim kapima na mom prozoru čineći trošno potkrovlje romantičnim, želela bih da isplovim na katamaranu sa malog mola – iz Rovinjske luke. Destinacija – ostrvo Sveti Andrija, mesto na kojem jedan dan – po subjektivnom doživljaju, traje duže od prosečnog.
Tog jula, pre nekih osam godina, zabeleli su vrhovi Alpa. Kroz vazduh su se smenjivali toplo hladni talasi. Rovnj je za to doba godine bio izuzetno hladan. Povremeno smo uspevali da uhvatimo i poneku sunčevu zraku oko podneva, i zaronimo u hladno more, tragajući za školjakama i sitnim kamenčićima.
Putujući po primorskim gradovima, pa i živeći u njima, shvatila sam da je dobro što je Rovinj mesto koje sam poslednje obišla. Kao utočište i oaza lepote poseduje sve ono što jedan primorski grad treba da ima. Uočićete razliku – imaćete u oku kompletan doživljaj. Nećete više imati potrebu za lutanjima  i istraživanjima. Osim lošeg vremena, tog jula su još neke tužne vesti pokvarile leto – hroničari će već znati o čemu govorim, ali neka hrkanje dvojice italijanskih fratara iz susednog apartmana bude ono najgore što nam se dogodilo.
Bog nam je kao spas poslao katamaran za ostrvo –  Sveti Andrija. Miris istarskih kroštula i fritula nas je pratio sve vreme putovanja. Miris je dolazio iz korpe jedne starije gospođe koja je bespomoćno pokušavala da umiri svoja dva unuka. Dečaci su jurili unaokolo po brodu, preskačući po našim nogama, i  nisu obraćali pažnju na baku. Bili su uzbuđeni koliko i ja, tako da mi ništa nije smetalo. Imala sam fotoaparat u rukama i vetar u kosi. Naslonjena na ogradu brodića, uživala sam zamišljajući da sam junakinja nekog starog filma u kojem me scenario vodi na pučinu, gde ću fokus usmeriti samo na lepotu. I onda – iznenada dodir rukom, koji me prenuo iz zamišljenosti. Gospođa je ponudila delicije iz korpe.
– Uzmite malo za vas i vašeg sina. Da probate, sama sam pravila, domaće su – rekla je pomalo hrapavim glasom. Osmeh mi je ozario lice. Bilo mi je toplo oko srca. Pomislila sam da još uvek ima dobrih i ljubaznih ljudi.
Pristali smo na obalu ostrva. Osmeh mi je još uvek titrao na licu. Sve vreme me pratio miris starih ali nežnih ruku koje su nudile deo svoje duše – u istarskim kroštulama. Njen parfem je bio od ruža. Podsetila me na moju baku. Ona je uvek u torbici nosila parfem – od ruža, a na ruci mali sat i torbicu od crne kože. Iz te torbice je uvek imala nešto za mene. Preplavio me talas nežnosti. Sve se odvijalo u skladu sa bojom mora u kojem su se presipali kristali.
Za razliku od opatijskih letnjih dana, koji se lenjo razvlače – od partije karata do partije šaha, gde monotoniju može razbiti samo večernja šetnja –  ovde je sve drugačije. Sve je živo i u bojama. Rovinj nudi ljubav u svakom svom belom kamenom stepeniku. Živopisan kolorit privlači i budi potrebu za jutarnjom šetnjom koja je osveženje za sva čula. Kapućino u obližnjem bistrou terase starog hotela sa pogledom na obližnje ostrvo – Svetu Katarinu, jezgro starog grada, taverne i najlepša pijaca na kojoj sam ikad bila. Na pijaci se nude maslinova ulja, smokve, eterična ulja od lavande, med, sirevi. Ima tu i suvenira, štandova sa školjkama i slikama, ali ono što me fasciniralo je izbor voća i povrća. Na tezgama je najlepši ukras nanizano i osušeno voće. Sama pijaca se nalazi severno od gradskog trga, prema luci Valdibori. Preko puta pijace je zgrada pozorišta. Šetnjom niz starogradsko jezgro ćete naići na mnoge srednjovekovne crkvice, koje mnogi slikari koriste za svoje izložbe. Postoje i mnoge kulturno-umetničke manifestacije koje se postale deo gradskog imidža.
Ono što me je najviše fasciniralo u Rovinju jeste Crkva Svete Eufemije. Do nje vode uske uličice koje vijugaju ukrug poput lavirinta. Na njih se crkva naslanja. Venecijanska građevina u baroknom stilu uzdiže se posred grada kao najveći spomenik. Crkva ima svoju istoriju i priču o Svetoj Eufemiji, zaštitnici grada Rovinja. Legenda kaže da je Eufemija bila mlada devojka, koja je živela u doba cara Dioklecijana, u vreme progona hrišćana. Zbog posvećenosti hrišćanstvu je stradala. Njeno telo su sačuvali kalcedonski hrišćani. Sarkofag sa njenim telom je prenesen u Carigrad i smešten u crkvu, koju je u njenu čast podigao car Konstantin, međutim dolaskom na vlast ikonoklasta, hrišćani ponovo sklanjaju njene relikvije. Prema predanju, nakon velikog nevremena 800-te godine do obale grada Rovinja je doplutao mramorni sarkofag, kojeg je mali dečak uspeo da otpremi na brežuljak, gde se sada nalazi crkva i visoki zvonik iznad grada, kao i kip svetice na vrhu.
Dok se penjete ka crkvi, usput ćete nailaziti na male galerije. Miris boja sa slikarskih platana na kojima se preslikava grad, zajedno sa laganim melodijama iz starih kamenih kuća, olakšaće i skratiti put uzbrdo, kojim morate da kružite kako biste stigli na veliki plato. Nagrada je pogled na pučinu, sve od brijunskih ostrva do belih vrhova Alpa na severozapadu.
Prva misao mi je kako bih baš tu volela provesti neku svoju ranu starost. U jednoj maloj uličici. Bio bi dovoljan jedan prozor iz kamene kuće, s pogledom na pučinu i muziku vetra. Sa olovkom u ruci, inspirisana udarima talasa mora o kamenu obalu i vetrom koji mrsi kosu, mirisom soli i jutra u kojem je lepo ustati kada nigde ne žuriš.
Rovinj – grad koji se nameće svojom lepotom, veče koje se spušta na grad. Sa pučine pogled, rasuti odblesci sunca posvuda u predvečerje, kolorit zidina koje su opasale grad menjaju boje i lavirint se uzdiže do neba…
Mi u šetnji zagrljeni udišemo miris istarskih delicija, hodajući uskim, zbijenim uličicama, odmarajći se na malim trgovima, maštajući da jednog dana ostanemo mnogo duže od letovanja…

уторак, 27. септембар 2016.

http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-mesto-na-kojem-tisina-govori/

Poezija je ponovo u modi: Mesto na kojem tišina govori

“Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.”Ivo Andrić
Manastir Ostrog i Sveti mir koji često nedostaje, u meni stvara potrebu da se vraćam. Pisanje o svetinjama zahteva blagoslov. Postoji mnogo svedočanstava i impresija sa tog svetog mesta. Ljudi će ispričati različite doživljaje. Svako će se vratiti sa svojom pričom. Ja se sećam svog prvog pohođenja. O onome što su bili znakovi pored puta, neću pisati jer je to tajna. Čudima se ne treba hvaliti jer su božije ruke delo –  Čudotvorca Vasilija Ostroškog. Iz Herceg Novog autobusom do Podgorice, a od Podgorice prema Nikšiću – do sela Bogetić. Iz tog sela put vodi do Manastira. Vijugavom, prašnjavom stazom – putem koji sve vreme miriše na tamjan, bosiljak i veru. Navikla na pešačenje, duž bokokotorske obale, ali i ranije sklonosti ka planinarenju, nije mi teško palo da se uputim peške. Ne volim organizovane prevoze, vodiče i razgovore s nepoznatim ljudima, naročito onda kada želim da budem sama sa sobom, da se pripremim za molitvu i uspostavim unutrašnji mir. Sve ostalo, osim netaknute prirode bi me poremetilo. U starim čizmama, sredinom septembra, pre nekih 20-ak godina uputila sam se na svoje prvo pohođenje u manastir. Prvo iskušenje – bela zmija koja je otpuzala niz stenu, fotoaparat koji se zaglavio kada sam pokušala da snimim delić prirode i automobil koji se zaustavio da me poveze, nakon sat vremena pešačenja. Ljudi su uvek susretljiviji kada pohode svetinje. Nisam pristala na vožnju. Nastavila sam hodajući prema svom cilju. Premorena ali osvežena energijom iz čistog planinskog vazduha i vode sa česme, nastavila sam da hodam dalje uzbrdo. Po prirodi nisam nestrpljiva. Mogu da čekam dugo, ali kada jednom odem, teško se vraćam na staro. Ne kaže se tek tako strpljen – spašen.
Manastir Ostrog utisnut u Ostrošku gredu, već na prvi pogled deluje čudesno. O drugim moćima Sveca i Čudotvorca Svetog Vasilija – Slava mu i Milost, ne treba posebno govoriti. Moj zapis je samo proizvod nostalgije i želje da se ponovo nađem na tom istom putu – između Donjeg i Gornjeg Manastira, da osetim mir i tišinu u molitvi, svežinu jutra nakon neprospavane noći, miris tamjana i sveća koje posvuda šire blagoslov, da začujem zvona koja oživljavaju uspavana čula, pokrećući telo i um. Svuda unaokolo – ljubav i molitva kao najlepša poezija. Ako vam se čudo ne dogodi, dobićete bar jedan znak – kroz san. Osetićete mir bez obzira da li je mnoštvo ljudi oko vas, neće vam smetati i nikog nećete čuti osim sopstvenog glasa. To dobro znaju svi oni koji su pohodili bilo koji manastir. Meni su se želje ispunile. Dobila sam znak. Nakon toga ništa više ne remeti tišinu. Njome grli bezbroj usamljenih duša. U svojoj posebnosti se spajaju, slušajući liturgiju ispod vedrog neba. A onda dolazi noć u kojoj se sa oltara čitaju tajne. Sve postaje providljivo. Miris kandila i upaljenih sveća rasprostiru se kroz vazduh u milion, okom nevidljivih čestica i nalaze tako put do svakog od nas. Vreme je da se pokloni pred ćivotom Svetog Vasilija, da se poželi želja, da se osveštaju stvari za najbliže. Kolona vernih, punih nade i strpljenja čeka svoj red. Veličanstvenost u harmoniji, koja se teško postiže u svakodnevnici, a u koju se nerado vraćam. Mesto na kojem tišina govori i na kojem ne postoji ništa što bi narušilo ravnotežu uvek nedostaje. Poželim da se vratim – a u svakom novom pohođenju, i da ostanem.

петак, 9. септембар 2016.

Poezija je ponovo u modi: Dah prošlih vekova

Kišni oblaci iznad Beča ovih dana kvare toplinu leta, ali to nije ništa neuobičajeno za grad smešten između severoistočnih venaca Alpi. Carski grad na Dunavu, gde uveče treba obući džemper za šetnju i u letnjem periodu, privlači atmosferom koja odiše dahom prošlih vekova. Na svakom koraku su tragovi istorije austrougarske monarhije. Polazeći od strukture grada, ulica, arhitekture građevina, prepoznatljivog gotičkog i romanskog stila do strukture stanovništva i raznolikosti energija koje se mešaju. Svi zajedno uživaju u blagodatima koje im ova metropola, kao jedna od vodećih na listi udobnosti i kvaliteta života, pruža.
Karakteristično za unutrašnji izgled kuća i stanova su ukrasi i sitnice, naizgled nepotrebni, ali i te kako doprinose šarmu prošlih vremena. Porcelanske šoljice za kafu i čaj, figurice izrađene po liku Mocarta, raskošni ramovi, tajanstvenost baroknih zavesa i mnogi drugi detalji. Na taj način se svakodnevni život bogati posebnim ugođajima. Sitnice život uvek učine lepšim, a to Bečlije i te kako umeju da unesu u svoju svakodnevnicu.
Moj boravak u Beču nije turistički, a ova dopisnica nije putopis već samo jedno kratko dočaravanje atmosfere. Nekad mi je veći užitak samo da putujem, u odnosu na osećaj koji proizvede sam dolazak. Ovde je potpuno drugačija situacija. Beč mi uvek nedostaje, ponekad i kada sam u njemu, jer unapred znam da će naš susret kratko trajati. Ne želim da pišem o onome šta treba da se poseti u Beču. Ni sama se toga ne držim. Krenem u šetnju, pa gde me osećaj povede. Šetnju Dunavom ne smatram nečim posebnim, jer Dunav protiče i kroz Beograd, tako da radije biram da se budim uz miris melanža i parče saher torte, za koju je recept najstrožije čuvana tajna. I nije ta kafa ništa posebno, ali je prosto – bečki.
Zvona sa katedrale na Stephansplatzu bude čežnju za nekim davnim vremenima, koja pamtimo iz istorije. Vožnja fijakerom i glumci obučeni u kostime čine da u jednom trenutku zaronite u prošlost i da se osetite poput ondašnje dame koja je imala svog kavaljera. U suprotnom bi to bio gospodin koji bi žurio svojoj dami. Carska prestonica u kojoj se živi skoro u istom miru kao i pre nekoliko vekova, pleni atmosferom metropole koja je uspela da sačuva prigradski mir.
Vožnja metroom i izlazak u najprometniju i najatraktivniju trgovačku zonu, u ulicu Mariahilfer Strasse, uliće vam  dodatnu dozu adrenalina. Tu je i neodoljiv ukus sladoleda u čuvenoj galeteriji Paolo Bartolotti. Ali ako nastavite dalje šetnju, uprkos brojnim turistima, nećete biti užurbani, naprotiv.
Tajne se čuvaju ali su tu ponekad i da se otkriju. Zato delim s vama poneki svoj davnašnji san; Bečka opera, Wiener Staatsoper je jedan od njih. Baš na tom mestu poželim da raširim ruke i kao dete, okrećem oko svoje ose. A kada uđete unutar te velelepne palate, povući će vas svečani istorijski trenutak i poželećete da sednete na to isto stepenište po kojem su koračale stope čuvenih kompozitora, vukle se duge haljine njihovih dama. Osetićete da ste deo nečega što vekovima traje. Užurbano, a mirno nastavićete dalje, poštujući nepomirljive kontraste koji se utapaju u ritam grada, a i vi s njima.
U Beču ne treba da znate Nemački, iako bi bilo lepo kada biste naučili bar osnovne reči iz vodiča, jer biće vam neprijatno ako ne odgovorite na ljubazan pozdrav komšija, koji će vam, iako vas ne znaju, uputiti reči dobrodošlice. Baš onako – po bečki.
http://zoricatijanicpoezijamisli.blogspot.rs/

четвртак, 25. август 2016.

Poezija je ponovo u modi: Razglednica iz zamišljenog grada


/http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-razglednica-iz-zamisljenog-grada/

Postoji grad koji često obilazim. Do njega se najbrže stiže zatvorenih očiju. U njemu bezbroj stepenica još uvek nose naše korake, a miris tame i olujnog vetra sa obale – poziva na ples. Najlepša destinacija iz mašte –  grad pod Orjenom, pun kamenih ploča i hramova u kojima se pale sveće da isprate našu ljubav. Bogovi su ih samo iz tih razloga podigli. I do njih se stiže nizom stepenica, baš kao i do mnogih važnih stvari. Zato ja putujem mislima. Tako se neću mnogo umoriti. U njemu je ostala jedna priča. Prepričavanjem ne gubi prvobitni zanos. Vremenom se, kao i kamenje preobražava u poemu u kojoj likovi nikad ne gube svoj karakter, već samo oblik, ponavljajući se u različitim verzijama. U tom slučaju kamenčići menjaju boje pod disperzijom svetlosti. Pod mesečinom imaju poseban sjaj.
Nije to zamišljeni grad ali u njemu se najlepše mašta. Možete se odmoriti na klupici pored obale. Pogled je neverovatan. Stvarno postoji i iz njega stižu najlepše razglednice. Na njegovim ulicama možete sresti baš one ljude koje dugo niste videli, a nakon toga će vam dugo titrati osmeh. Ushićenje izazvano slučajnim susretima ume da probudi radost ali i sećanja. E, ona će već povući na dno. Ako nemate ronilačku opremu, tada se spremite da duboko udahnete. Tih šest godina koje sam provela šetajući pristaništem s kojeg su otplovili baš svi brodovi koji su mogli da nas prevezu na neko otvorenije mesto, ostale su dokovima. Kontrast zelenog kolorita sa nežnim bojama mora, utapa se azurnu i slatkastu teksturu.
Talas koji je prosuo stih, prevrnuo strofu nastavio je pevanje u olujnoj transformaciji. Ne čine ga samo misli boljim već hrabrost odluke. Odlazak nije uvek kukavičluk. Uvek brže zaboravi onaj koji je otišao prvi. Ostavljeni ne gube previše. Njima ostaju koraci, ulice i kameni zidovi. Još uvek je tamo, na istom mestu jedan grad ponosan između svojih tvrđava, svedok mnogih ljubavi. Hvali se slobodom duha, nesvestan da je slab da se odupre plimi vremena koja gazi i moćnije. Do njega ima više puteva. Onih najužih, starih, novih, kopnenih, morskih i poneka vazdušna linija.
Ja biram zamišljenu, zatvaram oči putujući u mašti. Oblačim crne haljine i puštam da se vuku po pločnicima. Raspletene kose žalim svoju ljubav. Crne čizme gaze prošlost. Vraćaju kroz dim cigarete muziku vetra. Nedostaje mi možda više ambijent grada u kojem se živi kao i pre nekoliko vekova. U miru i polako. I korak je sporiji. Na trgu pijanista previše očekuje od publike koja nе razume zašto njegov bol treba da bude i deo njihovog. Zavodi ih melodijom dok drhtavim rukama podiže poklopac klavira. Devojka u kratkoj plavoj haljini stvara magiju prstima. Violončelo proizvodi tonove koji se prelamaju. Oboje izvan vremena u kojem zatečeni žude za ljudskim dodirom. Zauzvrat pružaju izrezbarene tonove koji struje vazduhom. Vetar raznosi papire na kojima su stihovi pratili note. Deca trče unaokolo sakupljajući ih.
Galeb ima odgovore, sada kad je zaustavljen iznenadnim padom. Slomljenog krila uzalud pokušava da poleti. Nemoć vodi svojim prečicama. Moje putovanje počinje i završava u istoj polaznoj tačci. Na mestu gde smo se prvi put sreli. Pristanište ne postoji više zbog nas. Idealno u svom zamišljenom trenutku čeka bolje dane. Satovi su ostali zaustavljeni. Zvona sa trga najavljuju buđenje, a ljubičaste puzavice priljubljene uz kameni zid dočaravaju kolorit Mediterana. Lako je napraviti suvišan pokret, i pokvariti savršenstvo trenutka koji bih želela što duže da zadržim.
Detalj koji se kao ukras izbegava, uranja u kič jutra. Budim se zagrljena tišinom. Odolevam treptaju. Držim još dugo oči zatvorene. Mnogo je stepenica po kojima želim da umorim uspomene. Odzvanja „Tajno moja… niz ulice“. Pučina kao paučina hvata u zamku nemire. Mnogo je razgovora koje treba oživeti, suočiti se sa sobom. Snaga lepote pruža utehu kao jedina kompenzacija za bol. Fokus je na savršenstvu trenutka. Treba ga ovekovečiti. Tek kasnije, kada mine bol, biću spremna da ponovo otvorim oči. Biće to znak da sam se vratila. Ponovo, sa istog mesta mogu da ispratim plimu i oseku. Čudan je osećaj srastanja sa prirodom. Udišem ozon. Katamaran saobraća neumorno. Pristaje, a ja ostajem na istom mestu gde su nam se pogledi prvi put sreli, kao neznacima koji dugo nakon susreta razmišljaju odakle se znaju. Oboje zatečeni na mestu koje je sudbina označila kao opasnost, odlazimo na suprotne obale, u nadi da ćemo se možda jednom ponovo sresti u nekom sledećem životu, kada se karma oduži. Meni samo preostaje da zatvorim oči i zaplovim ka nekom boljem i mirnijem jutru, a kada doputujem u svoj izmaštani grad, poslaću vam još nekoliko razglednica. Obećavam!

уторак, 23. август 2016.

PUTOVANJE U DRUGU DIMENZIJU

USKORO ŠTAMPANO IZDANJE




Četiri prijateljice, jake i samouverene Beograđanke, četiri pogleda na život i četiri načina rešavanja problema, iskrenih razgovora i ljubavnih priča. U dinamičnoj atmosferi grada, uspešne i nezavisne žene žive svoju bajku, pišu svoj roman, šetajući nade i želje.
Radujemo se i istovremeno saosećamo sa junakinjama koje se suočavaju sa problemima u kojima će se  prepoznati današnja žena. Okosnica romana—susret glavne junakinje sa mladićem koji na prvi pogled osvaja njeno srce. Njihov susret—vodi u drugu dimenziju, na putovanje u neku  neistraženu zemlju, a zatim nas lagano vraća u realnost opisima predela Beograda. Nesvesno smo uvučeni u virtuelnu šetnju. Autorka poistovećuje voljeni grad sa muškarcem kojeg traži—viteza na belom konju, dominantnog zaštitnika. Bićete očarani pričom o neobičnoj i tajanstvenoj ljubavi devojke sa Kosančića. Roman Zorice Tijanić budi takav osećaj koji tera sve ono loše, nudeći čistu i bezuslovnu ljubav. Ako i u vama prorade emocije, bićete oduševljeni i vraćaćete se ponovo. Pisana iz ugla junakinje koja ne govori o plusevima i minusima grada, već o osećajima priznajući da joj je neko potreban. Sam podnaslov otkriva njene naklonosti. U jednom trenutku dovedeno je sve to u pitanje, a na koji načen će se razrešiti, otkrijte u romanu ....

Julija Nikolić



петак, 22. јул 2016.

POEMA O JEDNOJ LJUBAVI


Ciklus: Campana Immortale
Zorica Tijanić
Pod uslovom da svako ima neku posebnu ljubav
koju zauvek pamti
i koja mu je u sećanju ostala kao merilo za bol
moja je odavno prešla granice opsesije
i zato sad s pola srca živim bez nje
jer oživljena iluzija leptirov je let...
Znam da odavno ne živiš ovde i ne znaš
da više nikog nije briga što napolju
mirišu lipe a moj kupljeni trenutak
iluzije vremenom na vrednosti
samo gubi
Mi smo se možda negde u prolazu sreli
a da nismo prepoznali jedno drugo
jer godine su prošle
Na ovom mestu te nisam očekivala
iako sam želela da budeš baš tu
Ti nisi poslušao ostavši na stranici
gde crvenim slovima piše – kraj
Susreti su ionako tužni
nakon što ljubav umre
od čekanja ostarela
U magiji dodira utrnuli prsti
koji su nam se spojili
možda negde na putovanju
dok smo se držali za rukohvate od mašte
razmišljajući o nekim običnim stvarima
koje su nam izgledale jako važne
dok smo se igrali odgovornosti
Ali valja se nečim hraniti
pa makar to bile i iluzije
Nisi me pitao za prezime
Osetila sam da su ti više zasmetale
moje godine nego poreklo koje
nas je razdvojilo
jer već je život odavno prošao
od tvog poslednjeg nepovrata
Veruj mi da ni ti nisi mlađi
Sigurno si već znao da sam se izgubila
u pogrešnoj priči čekajući izgubljenog princa
unapred znajući da nemaš keca u rukavu
i da su ti džabe one karte
i zippo upaljač ostale ne nekom stolu
u kafani nakon pijanstva
i još znam nekoliko tajni
da ti to nije bio beg od stvarnosti
već samo užitak
Zanesen pretpostavkom
pomislio si da taj prsten koji nosim
nije onaj isti koji si mi poklonio
tog toplog avgusta
misleći da će se čudo dogoditi i spojiti nas
ali zaboravio si da smo živeli iza ogledala
u zemlji gde je zla kraljica vladala
sa vojskom tragičara
Ti si razbio ogledalo pobegavši u neki drugi svet
i nisi mogao znati da su u međuvremenu
Ljubav dali pogubiti
I veruj mi da su svi oni u koje si se kleo
i koji su pili na tvoj račun
bili srećni zbog toga
ubeđeni u neku svoju istinu
ne osvestivši da je prošao 15. vek
Nosila sam je tako sahranjenu godinama
bolesna od tuge
u nekim crnim dugim haljinama
puštene kose
šetajući obalom
provodeći dane žaleći za Ljubavi
takoreći žaleći sama za sobom
za onim što si mi ostavio
čeznući da jednog dana ispuniš obećanja
ali daleko si ti od priče sa srećnim krajem
I zato ne verujem onima što pišu da je dovoljno želeti
spominjući pozitivne afirmacije
ali ja ne verujem njima već samo u božiju volju
koja se dala izvršiti
Jer ako ja nisam želela nas
sve ove godine
bila spremna da spustim zastavu
niko želeo nije
Mogao bi pitati ljude
Oni koji su preživeli mogu ti ispričati
ali uglavnom ćute
većina više nije živa
Razišle su nam se misli
Izabrao si udobnost uživajući u preživljavanju
ali u međuvremenu nisi proverio da je
zla kraljica abdicirala
Požurio si da zadovoljiš formu
u kojoj se sada gušiš
ali nisi osvestio svoj beg
Znaš nešto mislim
da bi sada mogli ponovo spojiti prste
Nikome više ne bi smetalo
to što se ne zovemo onako kako
zakon i šerijat nalažu
veruj mi
koga je briga
sada se i žene venčavaju za žene
a muškarci mogu usvajati decu
Istina ne bih mogla ponovo
da budem ona ista devojka koja šeta psa
obalom
Ona ista devojka kojoj si češljao uvojke
i sušio od kiše poljupcima
na livadi ovenčanoj kamilicama
gde je začudo
sva detelina imala četiri lista
Nisu to bili dobri predznaci
ali sujeverje i mačke
crveni končići
Nikad u to nisam verovala
sem u zvezde koje su te odvele
a ja te tražila zavodeći tišinu
umesto nekog živog bića
Mogla sam da potrošim vreme
na isti način na koji si ga ti trošio
samo nisam želela
Shvatala sam to kao izdaju
dok mi nisu rekli
da si me prodao zamenivši
za nekoliko reči kako ćeš
uvek samo mene voleti
i tobože patiš
Ko bi ti poverovao
osim votke koja te utešila
grleći kapima stenke vrata
na kojem i sada stoji mladež
po kojem te prepoznajem
Mi smo se možda već negde
sreli ali nismo prepoznali jedno drugo
razišli u paralelnim svetovima
i ponovo pronašli u fatamorgani
pustinje srca
Možda si me dodirnuo lako ramenom
kako bi prošao ispred mene
a možda si namerno sačekao
da ja to prva uradim
Ipak osećam da si sve vreme
znao kako provodim dane
poznajući dobro moju potrebu
da ugostim tugu i samoću
u iščekivanju susreta koji bi te naveo
da razmisliš koliko vredi oživljena ljubav
A možda se zaista nikad nismo ni sreli
jer ja ne poznajem kukavicu u tebi
Možda tvoje usne nikad nisu počivale na mojima
uvek kada bih osetila žeđ gasio si je
vodom sa svojih dlanova
Možda si ti samo lik iz neke davne priče
u koju si ušetao putem moje mašte
a ja otvorila vrata neznancu
Kako neoprezno
možda više naivno
I sada nastavljam da ti otvaram srce
pričajući sve male tajne koje poznaju samo
besane noći
Skrivene i nepoznate u bezdanu
dok me nemo slušaš odobravajući
a pogled ti govori
da želiš da sve to bude tiše
svedenije
matirano
kao partija šaha koju si ostavio
nezavršenu plašeći se da povučeš
poslednji potez
lakše je bilo ostaviti meni
da raščišćavam ruševine
Ipak kada si izgovorio moje ime
zvučalo je to tako kao da ih izgovara
neki službenik sa šaltera
na kojem sam dugo čekala da platim
zaostali dug
i na kraju nisam imala dovoljno novca
jer su zaračunali kamate
Nisam ni pretpostavila da ćeš
predstavljanjem srušiti magiju
iščekivanja
Nadala sam se ni sama ne znam čemu
Ionako bi sve ostalo po starom
jer ja nisam neko ko voli promene
I kratak put me poremeti
U tvom sam pogledu naslutila
isto dok sam izgovarala tvoje ime
Združena bi predstavljala
neku tišinu jutra u izmaglici
pa bi to popravilo utisak
Umesto zvona na crkvi
prašnjava pustinja Kalifornije
bi nas ugostila i primila u okrilje
svojih zlatnih čestica
a oboje bi nosili vojničke čizme
iz kojih smo izašli svako na svoju stranu

Ja sam ih prodala za štikle i sada hodam
po kaldrmi sa visokom tolerancijom za bol
Ti si svoje sakrio da bi sačuvao nešto što
veruj mi ne vredi bez ljubavi
i nikad ne može biti isto
ali ostavljam te u tvojoj iluziji
samo izvoli
ja ću otići nekim drugim putem
hrabrija za noć
siromašnija od jutra
spremna da ponovo me raniš
ne plašeći se boli....