Kolumne

Poezija je ponovo u modi: Mesto na kojem tišina govori

“Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.”Ivo Andrić
Manastir Ostrog i Sveti mir koji često nedostaje, u meni stvara potrebu da se vraćam. Pisanje o svetinjama zahteva blagoslov. Postoji mnogo svedočanstava i impresija sa tog svetog mesta. Ljudi će ispričati različite doživljaje. Svako će se vratiti sa svojom pričom. Ja se sećam svog prvog pohođenja. O onome što su bili znakovi pored puta, neću pisati jer je to tajna. Čudima se ne treba hvaliti jer su božije ruke delo –  Čudotvorca Vasilija Ostroškog. Iz Herceg Novog autobusom do Podgorice, a od Podgorice prema Nikšiću – do sela Bogetić. Iz tog sela put vodi do Manastira. Vijugavom, prašnjavom stazom – putem koji sve vreme miriše na tamjan, bosiljak i veru. Navikla na pešačenje, duž bokokotorske obale, ali i ranije sklonosti ka planinarenju, nije mi teško palo da se uputim peške. Ne volim organizovane prevoze, vodiče i razgovore s nepoznatim ljudima, naročito onda kada želim da budem sama sa sobom, da se pripremim za molitvu i uspostavim unutrašnji mir. Sve ostalo, osim netaknute prirode bi me poremetilo. U starim čizmama, sredinom septembra, pre nekih 20-ak godina uputila sam se na svoje prvo pohođenje u manastir. Prvo iskušenje – bela zmija koja je otpuzala niz stenu, fotoaparat koji se zaglavio kada sam pokušala da snimim delić prirode i automobil koji se zaustavio da me poveze, nakon sat vremena pešačenja. Ljudi su uvek susretljiviji kada pohode svetinje. Nisam pristala na vožnju. Nastavila sam hodajući prema svom cilju. Premorena ali osvežena energijom iz čistog planinskog vazduha i vode sa česme, nastavila sam da hodam dalje uzbrdo. Po prirodi nisam nestrpljiva. Mogu da čekam dugo, ali kada jednom odem, teško se vraćam na staro. Ne kaže se tek tako strpljen – spašen.
Manastir Ostrog utisnut u Ostrošku gredu, već na prvi pogled deluje čudesno. O drugim moćima Sveca i Čudotvorca Svetog Vasilija – Slava mu i Milost, ne treba posebno govoriti. Moj zapis je samo proizvod nostalgije i želje da se ponovo nađem na tom istom putu – između Donjeg i Gornjeg Manastira, da osetim mir i tišinu u molitvi, svežinu jutra nakon neprospavane noći, miris tamjana i sveća koje posvuda šire blagoslov, da začujem zvona koja oživljavaju uspavana čula, pokrećući telo i um. Svuda unaokolo – ljubav i molitva kao najlepša poezija. Ako vam se čudo ne dogodi, dobićete bar jedan znak – kroz san. Osetićete mir bez obzira da li je mnoštvo ljudi oko vas, neće vam smetati i nikog nećete čuti osim sopstvenog glasa. To dobro znaju svi oni koji su pohodili bilo koji manastir. Meni su se želje ispunile. Dobila sam znak. Nakon toga ništa više ne remeti tišinu. Njome grli bezbroj usamljenih duša. U svojoj posebnosti se spajaju, slušajući liturgiju ispod vedrog neba. A onda dolazi noć u kojoj se sa oltara čitaju tajne. Sve postaje providljivo. Miris kandila i upaljenih sveća rasprostiru se kroz vazduh u milion, okom nevidljivih čestica i nalaze tako put do svakog od nas. Vreme je da se pokloni pred ćivotom Svetog Vasilija, da se poželi želja, da se osveštaju stvari za najbliže. Kolona vernih, punih nade i strpljenja čeka svoj red. Veličanstvenost u harmoniji, koja se teško postiže u svakodnevnici, a u koju se nerado vraćam. Mesto na kojem tišina govori i na kojem ne postoji ništa što bi narušilo ravnotežu uvek nedostaje. Poželim da se vratim – a u svakom novom pohođenju, i da ostanem.

Poezija je ponovo u modi: Istarske kroštule u Rovinju

Iako je leto na izmaku i počinje jesen sa svojom zlatnožutom tonskom probom koja se manifestuje sitnim kapima na mom prozoru čineći trošno potkrovlje romantičnim, želela bih da isplovim na katamaranu sa malog mola – iz Rovinjske luke. Destinacija – ostrvo Sveti Andrija, mesto na kojem jedan dan – po subjektivnom doživljaju, traje duže od prosečnog.
Tog jula, pre nekih osam godina, zabeleli su vrhovi Alpa. Kroz vazduh su se smenjivali toplo hladni talasi. Rovnj je za to doba godine bio izuzetno hladan. Povremeno smo uspevali da uhvatimo i poneku sunčevu zraku oko podneva, i zaronimo u hladno more, tragajući za školjakama i sitnim kamenčićima.
Putujući po primorskim gradovima, pa i živeći u njima, shvatila sam da je dobro što je Rovinj mesto koje sam poslednje obišla. Kao utočište i oaza lepote poseduje sve ono što jedan primorski grad treba da ima. Uočićete razliku – imaćete u oku kompletan doživljaj. Nećete više imati potrebu za lutanjima  i istraživanjima. Osim lošeg vremena, tog jula su još neke tužne vesti pokvarile leto – hroničari će već znati o čemu govorim, ali neka hrkanje dvojice italijanskih fratara iz susednog apartmana bude ono najgore što nam se dogodilo.
Bog nam je kao spas poslao katamaran za ostrvo –  Sveti Andrija. Miris istarskih kroštula i fritula nas je pratio sve vreme putovanja. Miris je dolazio iz korpe jedne starije gospođe koja je bespomoćno pokušavala da umiri svoja dva unuka. Dečaci su jurili unaokolo po brodu, preskačući po našim nogama, i  nisu obraćali pažnju na baku. Bili su uzbuđeni koliko i ja, tako da mi ništa nije smetalo. Imala sam fotoaparat u rukama i vetar u kosi. Naslonjena na ogradu brodića, uživala sam zamišljajući da sam junakinja nekog starog filma u kojem me scenario vodi na pučinu, gde ću fokus usmeriti samo na lepotu. I onda – iznenada dodir rukom, koji me prenuo iz zamišljenosti. Gospođa je ponudila delicije iz korpe.
– Uzmite malo za vas i vašeg sina. Da probate, sama sam pravila, domaće su – rekla je pomalo hrapavim glasom. Osmeh mi je ozario lice. Bilo mi je toplo oko srca. Pomislila sam da još uvek ima dobrih i ljubaznih ljudi.
Pristali smo na obalu ostrva. Osmeh mi je još uvek titrao na licu. Sve vreme me pratio miris starih ali nežnih ruku koje su nudile deo svoje duše – u istarskim kroštulama. Njen parfem je bio od ruža. Podsetila me na moju baku. Ona je uvek u torbici nosila parfem – od ruža, a na ruci mali sat i torbicu od crne kože. Iz te torbice je uvek imala nešto za mene. Preplavio me talas nežnosti. Sve se odvijalo u skladu sa bojom mora u kojem su se presipali kristali.
Za razliku od opatijskih letnjih dana, koji se lenjo razvlače – od partije karata do partije šaha, gde monotoniju može razbiti samo večernja šetnja –  ovde je sve drugačije. Sve je živo i u bojama. Rovinj nudi ljubav u svakom svom belom kamenom stepeniku. Živopisan kolorit privlači i budi potrebu za jutarnjom šetnjom koja je osveženje za sva čula. Kapućino u obližnjem bistrou terase starog hotela sa pogledom na obližnje ostrvo – Svetu Katarinu, jezgro starog grada, taverne i najlepša pijaca na kojoj sam ikad bila. Na pijaci se nude maslinova ulja, smokve, eterična ulja od lavande, med, sirevi. Ima tu i suvenira, štandova sa školjkama i slikama, ali ono što me fasciniralo je izbor voća i povrća. Na tezgama je najlepši ukras nanizano i osušeno voće. Sama pijaca se nalazi severno od gradskog trga, prema luci Valdibori. Preko puta pijace je zgrada pozorišta. Šetnjom niz starogradsko jezgro ćete naići na mnoge srednjovekovne crkvice, koje mnogi slikari koriste za svoje izložbe. Postoje i mnoge kulturno-umetničke manifestacije koje se postale deo gradskog imidža.
Ono što me je najviše fasciniralo u Rovinju jeste Crkva Svete Eufemije. Do nje vode uske uličice koje vijugaju ukrug poput lavirinta. Na njih se crkva naslanja. Venecijanska građevina u baroknom stilu uzdiže se posred grada kao najveći spomenik. Crkva ima svoju istoriju i priču o Svetoj Eufemiji, zaštitnici grada Rovinja. Legenda kaže da je Eufemija bila mlada devojka, koja je živela u doba cara Dioklecijana, u vreme progona hrišćana. Zbog posvećenosti hrišćanstvu je stradala. Njeno telo su sačuvali kalcedonski hrišćani. Sarkofag sa njenim telom je prenesen u Carigrad i smešten u crkvu, koju je u njenu čast podigao car Konstantin, međutim dolaskom na vlast ikonoklasta, hrišćani ponovo sklanjaju njene relikvije. Prema predanju, nakon velikog nevremena 800-te godine do obale grada Rovinja je doplutao mramorni sarkofag, kojeg je mali dečak uspeo da otpremi na brežuljak, gde se sada nalazi crkva i visoki zvonik iznad grada, kao i kip svetice na vrhu. 
ok se penjete ka crkvi, usput ćete nailaziti na male galerije. Miris boja sa slikarskih platana na kojima se preslikava grad, zajedno sa laganim melodijama iz starih kamenih kuća, olakšaće i skratiti put uzbrdo, kojim morate da kružite kako biste stigli na veliki plato. Nagrada je pogled na pučinu, sve od brijunskih ostrva do belih vrhova Alpa na severozapadu.
Prva misao mi je kako bih baš tu volela provesti neku svoju ranu starost. U jednoj maloj uličici. Bio bi dovoljan jedan prozor iz kamene kuće, s pogledom na pučinu i muziku vetra. Sa olovkom u ruci, inspirisana udarima talasa mora o kamenu obalu i vetrom koji mrsi kosu, mirisom soli i jutra u kojem je lepo ustati kada nigde ne žuriš.
Rovinj – grad koji se nameće svojom lepotom, veče koje se spušta na grad. Sa pučine pogled, rasuti odblesci sunca posvuda u predvečerje, kolorit zidina koje su opasale grad menjaju boje i lavirint se uzdiže do neba…
Mi u šetnji zagrljeni udišemo miris istarskih delicija, hodajući uskim, zbijenim uličicama, odmarajći se na malim trgovima, maštajući da jednog dana ostanemo mnogo duže od letovanja…

Poezija je ponovo u modi: Opatijski kristali

„U kristal me pretvoriDa ne dišem višeKad lipa prozboriDa prošlost obriše…“
Zorica Tijanić
(u tekstu strofe pesme Obala lipa, Miris daljina, 2013.)
Ponekad se letnja tišina lako pretvori u dosadu. Ponekad ta dosada prija poput sećanja na raspuste, a more je uvek tu da mirisom podseti na nepreglednost i neizvesnot života. Putovanja – dolasci i odlasci nude alternative koje rado ili nerado prihvatamo. Opatija Sv. Jakova – najlepši deo stare benediktanske opatije. Ne postoji mesto na kojem biste mogli da se zaustavite. Prava, dugačka ulica duž obale vodi iz malog ribarskog naselja Volosko, do Ulice slavnih. Na trotoaru su zapisana imena slavnih. Svaki od njih ima svoju zvezdu. Red klupica uz obalu i neprocenjivi mir. Mesto na kojem ćete sabrati sve zvezde i ohladiti um uz neposredan dodir prošlih vekova, koji su iza sebe ostavili neizbrisive tragove. Stari austrougarski dvorci pretvoreni u hotele. Ni u jednom od njih nećete moći da dobijete sobu pod brojem 13. Kad sam već kod starih verovanja – tog leta su mirisale lipe. Svojim krošnjama ne samo da su pružale miris, već su pravile savršenu hladovinu. Prema narodnim verovanjima, lipa je sveto slovensko drvo koje ima moć da čuva od uroka i zla, pa smo se tako potpuno bezbedno smestili u kafiću pod lipom, igrajući karte. Neki od nas su se pogirali i emocijama. Karte na stolu mogu biti dovoljne za početak, a često označe i kraj. Isto tako, kraj može biti i početak nečeg novog i tako u nedogled. Letnje poslepodne je kao stvoreno za filozofiranje, ali ja sam želela da napišem pesmu. Nekome… Njemu… Sa obale lipa. Između dve partije karata. Nije želeo da mu pročitam. Naša se ljubav uvek podrazumevala, a ja sam želela da to bude nekako posebno. Sada mi više ne smeta odsustvo romantike, kada je mogu pronaći u svemu drugom.
U more se pretvori, pa me zatvoriu bisernu školjku, što se retko nađe.I vrati mi snagu kao veru jakujutru bez lica – oslušni zvukove ptica.”
Kada preko puta imate nekog kome pišete, osećaj je neprocenjiv. Neko ko prati šta pišem i o čemu, mogao bi primetiti da mi je svako letovanje, jedno od najdražih, ali zapravo te godine, ovo je bilo posebno po mnogo čemu. Jutra koja su me budila, osvitala su ranije od samog Sunca – Zemlji najbliže zvezde. Pogled iz hotela Imperial, pružao se do obale lipa. Devojka u dugoj haljini, sa korpom punom ljubičastog cveća, nudila je gostima delicije. Dah prošlih vremena se stopio sa modernim. Secesijska arhitektura i tradicija carske Opatije učinili su da poželim jednu takvu haljinu ili bar cvet – ljubičasti (zbog magije). Austrougarska imperija je od Opatije napravila svoje odmaralište i lečilište. I danas možete osetiti kako je predveče vazduh svežiji. Doduše, tome doprinosi uticaj klime sa Učke.
 U vetar me pretvori, drveće da oborim,oluju da stvorim – u strast pretvorim.I mirsom žute lipe oživim stare slike,Što u ljubav žure da nas vrate –u novi dom isprate
 Nije samo obala lipa ono što me dovodi u Opatiju svake godine. Moja je priča potpuno drugačija od priče običnog turista. Možda zato što se tako ne osećam ili zato što meštani ne dozvoljavaju da se tako osećam. Osmeh dobrodošlice nije samo pozdrav gostu, već starom znancu.
Ako nemate prijatelje među meštanima, tada prošetajte duž obale Lungomare. Moći ćete da se fotografišete sa čuvenim opatijskim skulpturama. To su posebni stanovnici obale. Mogu se pohvaliti da sam se slikala pored Miroslava Krleže, jednog od mojih najdražih pisaca – detinjstva i rane mladosti. Skulptura je smeštena uz vilu Angiolina. Sreća je bila živeti u njegovo vreme. Sada trag prošlosti ostavlja, ne samo svojim delima već i likom. Malo dalje, naići ćete na Isidoru Dankan, Jana Kubelika sa violinom. Sa svima se možete slikati osim skulpturom koja je simbol grada – Devojkom sa galebom. Smeštena je na hridi. Jedino možete otplivati do same hridi s druge strane. Simbol pučine, mora koje živimo i beskrajno čekanje u ispraćanju i dočekivanju.
U svetlost mi oči veži,kao mrežu bačenu u more,što za ulov se životom bori –pusti dušu da odmori.Mirisom lipa mi govori –da ljubavi i nade još ima.”
More, daljine, vraćanja, sve to me inspirisalo da započnem svoj prvi roman Putovanje kroz san Ksenije Lovrić – baš tu, pod lipama, stvorena je atmosfera romana, prve rečenice i karakterizacija likova. U atmosferi čežnje za daljinama, baš kao što je i nastala priča Korida čuvenog poljskog pisca Henryka Sienkiewicza, koja je bila preteča romana Quo Vadis. U Opatiji je započeo pisanje i Gospodina Wolodyjowskog, koji je 1905. dobio Nobelovu nagradu za knjževnost. Nisam pretenciozna i daleko od toga da razmišljam o Nobelu, ali slagala bih kada bih rekla da ne želim da ostavim trag svojim književnim delima.
 Tek završi se prva zima otkad mi moreNe udara o prozore i vetar pisma ljubavi ne nosi više,Tek oblačni poštar raznosi bol i crne kiše,I sve na tugu miriše. “
U Opatiji letnji dan može da bude hladan, kada kiša osveži. O kupanju, kao u Srednjoj i Južnoj Dalmaciji, nema ni govora. Zato možete da se vratite u davnu prošlost. Ono čime je Opatija prvi put otvorila vrata turistima i gostima, bila su vrata zgrade koja je obeležila početak turističke epohe – vila Angiolina. Kroz vilu je prošla austrijska carica Marija Ana, hrvatski ban i mnogi drugi plemići tog doba. Lokacija, klima su doprineli da Opatija postane i lečilište i turističko odmaralište brojnim uglednim gostima. Danas u Vili Angolini možete obići Hrvatski muzej turizma.
 U vazduh me pretvori – pusti me da ćutim i da govorim.Nek procvale lipe mirise ljubavi puste na nas,obalom mora razliće tvoj nežni glas– da ima nade za nas. “
Na kraju svoje priče, prošetaću parkom. Ako pokušam da vam prenesem svoje utiske, morate me poslušati. Probajte da zatvorite oči i opustite sva čula – na jednoj od klupica. Iznad melodija modrog neba sa belim oblacima i – tišina.
Ne bih znala da opišem sve vrste biljaka koje rastu u parku vile. Kamelije sam prepoznala. Ostalo nisam ni pokušala da identifikujem. Ionako možete naći na Internetu sve te vrste biljaka. Kamelije su mi prve privukle pogled – ne zbog toga što je ovo idealno mesto da još jednom pročitate Damu s kamelijama, već zato što je park mesto na kojem ne možete da izbegnete svoju romantičnu crtu, da vas bar malo zaškaklji u grudima, ma koliko se trudili da to sakrijete.

Poezija je ponovo u modi: Scalinata della Trinità dei Monti

Obično u predvečerje, u nekim tihim jesenjskim satima, u meni lagano kreće da tinja želja za ponovnim putovanjem u Rim. Tih 138 stepenika izgrađenih, u takoreći političke svrhe, uvek privlače nekom magijom. Rano jutro, pre svitanja, kada se tek poneki zagrljeni par kradom vraća kući ili u hotel, idealno je vreme za moju šetnju. Stepenice skrivaju mnoge tajne i priče od hiljadu koraka pod srednjovekovnim velom istorije.
Nakon buđenja u Rimu kao prva želja javlja se – kapućino. Možda i s nogu, baš na tim stepenicama, ali obavezno pre zore. Nije to grad koji budi samo sećanje na istoriju, niti je ljudima koji ga obilaze to presudno važno, bar meni nije bilo. Moja želja je bila da u večnom gradu popijem kapućino i obiđem Španski trg, da sednem na stepenice i osetim taj kamen, zamišljajući kako je sve to izgledalo pre mnogo vekova. Za mene je Rim sećanje na romantiku i umetnost. Ceo jedan život bih mogla provesti upravo na tim stepenicama, hodajući ruku pod ruku s nekim ko je blizu srca. Grad – utočište umetnicima, pesnicima, slikarima i sam je sinonim za poeziju. Poezija – za ljubav. Ljubav – za snove…
Na Španskom trgu ispod stepenica – još jedna priča, legenda koja se preliva iz barokne Fontane della Barcaccia. Fontana u obliku čamca izgrađena je u 16-om veku. Narodna legenda o ribarskom čamcu koji se nasukao na ovom mestu, nakon poplave reke Tibra poslužila je čuvenim vajarima kao inspiracija za dizajn fontane. Inače, grad ima još mnogo neobično lepih fontana ali ja u sećanju imam ovu nasukanu ribarsku barku i još jednu, ali kasnije. I ona ima veze sa magijom.
Ono što nisam očekivala u Rimu je klasičan evropski izgled prodavnica i naravno gomilu turista, iako je leto prošlo. Takođe nisam očekivala da ću toliko šetati, ali pešačenje je neizbežno ukoliko želite da osetite svu tu lepotu od koje zastaje dah i to – na svakom koraku, pri svakom pogledu. Laganim šetnjama se stiže do trgova. Ima ih mnogo. Ne bih mogla da se odlučim. Iako Španski trg za mene predstavlja više od arhitekture. To je čista poezija. Takođe ima veoma mnogo toga što bi trebalo da obiđete ali ovo nije vodič. Možete ih kupiti na ulici i veoma su korisni za snalaženje, a nisu ni skupi. Ni taj kapućino ne košta mnogo iako će vas mnogi uplašiti cenama. Teško ćete dva puta otići u Rim da bi štedeli na osećaju. Nije on mnogo bolji od našeg, ali jednostavno ne možete otići iz Rima, a da niste seli u neki od kafića na jednom od najlepših trgova – Piazza Navona. Tu je još jedna fontana koju je dizajnirao Bernini, a oslikava četiri navažnije reke sveta. Inspiracija je i odgovor crkvi Sant’Agnse in Agone koja se nalazi preko puta. U blizini je i Crkva Svetog Luja (francuskog) u kojoj se nalaze Mikelanđelove freske.
Još jedna – Fontana di Trevi u kojoj za sreću bacate novčić, a veruje se da će vas to ponovo vratiti u Rim. U to iskreno verujem. Ono što je takođe nezaobilazno je rimski forum, uz naravno Panteon, Koloseum, zatim Vatikan, San Pietro – najveća katolička crkva na svetu čiju je kupolu projektovao Mikelanđelo, zatim vatikanski muzeji u kojima se nalaze dela Rafaela Mikelanđela, Leondarda Da Vinčija, Ticijana i drugih. Najpoznatiji i najlepši deo muzeja je Sikstinska Kapela (Capella Sistina) koju je oslikao Mikelanđelo. I tu postoji interesantna priča, ali verujem da ih sve znate. Možete obići i dvorce, parkove i vile u kojima ćete se odmoriti, pročitati novine, zaboraviti na mobilni telefon, uživati u naručju nekog ko vam je drag.
Grad ljubavi – naš susret, nespretan dodir ispod kišobrana, oblaci iznad tornjeva crkava i kapela. Campana immortale – zvona koja simbolizuju besmrtnost buđenja i života. Oblaci, pomalo tmurni ali zvuk harmonike, Mediteran i poneki stih doprinosi lepoti. Osećaj da si i u farmericama deo ogromnog rimskog carstva, rasprostire se duž čula koja registruju miris prošlosti uz laganu kišu, ukus kafe i nas dvoje na fotografijama. U albumu koji je svedok jedne ljubavi na putovanju snova. Trag ostaje na slikama, u ponekom stihu, blag dodir kapi po kamenim pločama utopljen u sivom koloritu grada. U jesen… Rim, besmrtni simbol umetnosti. Romantika na svakom uglu, zaobljeni lukovi koji podsećaju na užitak čineći savršenu ravnotežu. Šteta je slikati se u farmericama, nije u skladu sa srednjovekovnom arhitekturom.
I da ne zaboravim, sigurno ćete ogladneti od tolikog pešačenja. Možda vam neće biti važno šta ćete pojesti, ali zaista nemojte propustiti da probate čuvene italijanske specijalitete. Nezaboravna harmonija okusa pice ili neke od pasta, koje jednostavno morate probati.
Ne poznajem nikoga ko se vratio iz Rima, a da nije oduševljen mediteranskim mentalitetom ljubaznih Italijana, lepotom i modernim stilom prelepih devojaka i žena. Takođe će vas oduševiti i način života rimljana. Tempo života, uprkos brojnim turistima i saobraćaju nije turbulentan, naprotiv. Oduševiće vas grad koji odiše šarmom i dahom istorije, a u njemu  – rimljani koji ponosno nose epitet kulturne i istorijske prestonice Evrope.
I ne zaboravite – bacite novčić u Fontanu di Trevi. Sigurna sam da ćete se vratiti ponovo. Kao što se i sama ponekad nadam.

 u modi: Trenuci ukradeni vremenu

„... Sivo i hladno januarsko jutro, baš kakvo volim, na putu do Moskve… Voz krivuda kroz tajge i tundre, uz muziku ruskih cigana, a ja se tebi nadam. Voleću te oči plave koje me čekaju – tamo kuda putujem. Ne kudim, samo putujem. Ne bežim, vraćam se sebi. Pitaš me – gde ću? 
U Moskvu – u mislima. Na pesničku noć u Puškinov kafe, kao nekad nas dvoje moj dragi, razočarana neprežaljenim odlukama koje su ostale u neodlučnosti i sad se kaju. Vraćam se sebi u mislima na Puškinov skver gde počelo je sve – i taj njegov pogled blag, u očima sete trag, u rukama Tatjanino pismo i sva ta radost ushićenja… prva radost što te volim – zaljubljena…“
“Na putu za Moskvu” (Porubljeni snovi)
Nije lako obići Moskvu kada imaš malo vremena, tačnije kada si samo na proputovanju, kada te put  vodi dalje na Istok, ali to je već druga priča. Zaustavljam se ovde – na mestu gde započinje moj dugogodišnji san. Postojalo je vreme u kojem sam razmišljala šta je to osim babuški i eventualno samovara, što bih želela da ponesem sa sobom, a da nije sećanje.
Ono što sam želela da obiđem u Moskvi jeste Crveni trg – prva asocijacija na Rusiju, potom Kremlj, moskovski muzej, Lenjinov mauzolej, zatim Crkvu Svetog Vasilija čiju je izgradnju naručio car Ivan Grozni i naravno Puškinov muzej. Za sve to će trebati više od nekoliko dana, a mi smo imali samo dva ili tri. Ipak, ostalo je dovoljno vremena i za razglednice. Fotografije često nisu dovoljne. Poslati razglednice sa pečatom moskovske pošte, biće savršen osećaj u rukama vaših prijatelja. Pod obavezno – nekoliko rečenica i pozdrav na ruskom. Ipak, sve to nije dovoljno za moj senzibilitet. Uvek me vuče nešto drugo. Nisam neko ko mnogo voli da obilazi grad, bez obzira na to što uvek možete saznati više od turističkih vodiča, kustosa i istoričara. Ono što mene privlači osećaj je trenutka. Kasnije ga dugo čuvam i pakujem u svoj muzej uspomena koji mi je uvek dostupan, jer ga nosim u sećanju. Zato su moji obilasci pomalo formalne prirode, dok ne posetim mesta koja su mi na spisku prioriteta. Ovog puta Kafe Puškin iz mnogo razloga. Mesto iz mojih maštanja o putovanju s nekim ko je poseban i ko bi mi čitao stihove baš na tom mestu, ili ja njemu. Nešto slično obnavljanju zaveta koje smo u svakodnevnici negde zaboravili.
Kafe Puškin krije mnogo tajni noseći magiju jednog davnog vremena koja još uvek traje. Omiljeno mesto mnogih boema, pesnika i umetnika. U baroknoj vili izgrađenoj krajem 18. veka, na Tverskom bulevaru u autentičnom enterijeru stare aristokracije zakoračićete u drugu dimenziju. Ponesite sa sobom bar jednu pesničku zbirku – Puškinovu, kako biste imali kompletan doživljaj jednog vremena u kom su živeli i mesta koja su posećivali tvorci stihova – pesnici. Osetiti se delom jednog vremena teško je opisati običnim rečima. Puškina su često viđali kako šeta bulevarom koji je otvoren davne 1796. godine. Kafe Puškin i toplu čokoladu, ljubav prema Rusiji i jednoj Natali opevao je Žilber Beko u čuvenoj šansoni. Melodija nije svirala, a mi nismo naručili toplu čokoladu. Čaj natočen iz samovara je bio dovoljan kao i toplina ljubaznog ali diskretnog osoblja. Ne smetaju ni turisti za obilžnjim stolom, jer jutro je i niko ne žuri. Razgovori se mešaju ali vi ste fokusirani na enterijer ispunjen posebnim mirisima, kako onim iz prošlosti, tako i mirisom ruskih specijaliteta.
Trenutak u kojem se snovi ostvaruju obično nije tako poseban, ali ovaj – pamtiću zauvek. Sigurno je lepši od onog – dok se čeka. Pogled i osmeh preko puta. Na ovakvom mestu je blagoslov imati nekog ko će ti uzvratiti nežnim pogledom. Neko kome bezgranično veruješ na putovanju u neko čudno, moglo bi se reći nestabilno vreme. Vaša se bliskost pretvara u spojenu zamišljenu liniju. Jutro u Moskvi, maglovito i januarsko. Razgovori o poeziji, vremenu, knjigama, ljudima, psihologiji, putovanjima, o smislu i besmislu može se odužiti do večeri. Doticanje srži postojanja postaje umetnost razgledanja duše.
Pomislih kako nije sva lepota smeštena u muzejima koje smo obišli, saznavanju novog ili prepoznavanju naučenog. Sve te nivoe edukacije smo prešli kao u igricama. Postoji nešto mnogo više od toga – imenujemo ga ljubavlju. Zaustavljanje daha i osećaj atmosfere ispunjenosti prisustvom nekog posebnog s kim možete podeliti sve te trenutke ukradene vremenu. Zašto ukradene vremenu? Zato što bežimo od sebe i onoga što bi mogli pronaći u dubini. Često je bolje ostaviti razmišljanja za neke druge trenutke. Uvek ima vremena da se otvore nova poglavlja. Zato bežim vremenu uzimajući za sebe ono najbolje. Pritom nisam kompletna ako sama u tome učestvujem. Želim da podelim svaki trenutak sa ljudima koje volim.
Zastajem kroz sećanje. Koristim podarenu mogućnost da se setim magije trenutka koja me obavila kao najnežnija svilena tkanina. Želim da čulima upijem melodiju i ispočetka preslušam zapamćeno. Koncert mladog pijaniste koji se odužio zbog hladnoće u beskraju ruske beline. Tamni kačket preko njegove svetle kose i nemirni uvojci. Ceo svet pod nogama sažet u jednoj snežnoj noći. Boljšoj teatar i Crveni trg. Naš razgovor o Dostojevskom i veri koja nas je dovela na trenutak u zemlju prepunu istorije koju i sami vekovima poštujemo i koja je nezaobilazno iskrena, sa kojom smo rasli kako u visinu tako i u duhu. Nepregledno prostranstvo pravoslavlja koje se prosulo poput staklenih perli izazivajući u grudima uzdah i suze koje kreću izazvane nežnoću i ponosom, jer ovde si deo istorije duge vekovima. Carska Moskva i ljubav. Putovanje iz snova koje, verujem nije mnogo promenilo svoj ritam i put. Dovoljno dugo da stigneš na vreme i suviše kratko da propustiš godine. Ali i godine su relativne. Vreme ne igra ključnu ulogu, naprotiv, ovde još uvek vlada sve ono suprotno luksuzu, a oni koji su na njega navikli neka ponesu beskraj ljubavi sa sobom, jer u mirisu prošlosti sve odiše veličinom jednostavnosti – iskonski iskreno. Sjaj je uvek samo spoljašnja manifestacija sujete. Ostalo je uvek isto samo vam se čini da se menja. Ne dozvolite da se život događa nekom drugom dok ostajete na peronu čekajući senzacije. One ne postoje. Ostaćete zauvek na tom peronu dok ne prihvatite da je život ono što se događa – sada i ovde.


http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-zasto-se-ne-zovem-karmen/


Nešto razmišljam, kada bih se zvala Karmen, možda bih ustajala na desnu, umesto na levu nogu, ne u šest ujutro, već negde oko podne, naspavana i raspoložena. Moj san bi bio dubok, a snovi meki i baršunasti. Mirisala bih na ružine pupoljke umesto na nevolju i nosila malu crnu haljinu na matine, umesto farmerica i stare majice. Sigurna sam da bi se mnogi okretali za mnom iako mi to nije prva želja. Sa ovim imenom, nema šanse. Previše je nekako obično, svakodnevno. Nikad mi se preterano nije dopadalo. Nema senzacija. Možda ništa spektakularno i ne treba da se dogodi. Retko se u životu događaju velike stvari. Tek nekoliko puta ali ja bih želela mnogo više od toga.
Često se pitam, zašto se ne zovem Karmen i nemam tu plavu bujnu kosu i medene usne koje bi poželeo baš on, taj pravi, neko poseban, za mene. I kada bi spustio otrov na te rumene usne, pčele bi ga za nju odmah pokupile, samo da ne oseti tugu iz pogleda tih kristalno-zelenih očiju. Moje su oči boje ćilibara. Nije ni to loše, kada ne bih morala da nosim naočare ili se skrivam iza sočiva. Opet, i to je neka alternativa. Tajne su oduvek privlačne. Naročito u procesu otkrivanja.
Da se ja zovem Karmen, šetala bih ulicama Berlina u haljini koja otkriva kolena i stidljivo pokazivala istetoviranu ružu na golom, možda levom ramenu. Prišao bi mi taj, neko pravi, koji bi se zadivio mojom smelošću da prkosim i vetru i ratu i godinama. Otišli bismo negde daleko, putem snova. Ali život nije muzički video-spot. Možda bi moje zablude mogle postati hit, ali nemam baš hrabrosti za velike promene. Ipak je moje ime sasvim obično.
Da se ja zovem Karmen, večerala bih u Rimu, na mestu gde su bogovi ostavili miris istorije. Sedela bih na stepenicama drevnih trgova, kao deo te istorije i bila bih dovoljna sama sebi, baš onoliko koliko je potrebno da se uživim u ulogu te moje zamišljene – Karmen. Ne bi me brinulo da li je neko nahranio mačka i promenio vodu u akvarijumu ili tetka Cani doneo hleb iz prodavnice. Opet previše razmišljam. Ne zovem se Karmen, i ponavljam – često mirišem na nevolju. Umesto štikli od staklenih i svilenih perli, biram stare crne martinke i sasvim malo šminke. Mislim da zbog toga nisam buntovnik. Možda malo. Nikad ne komentarišem, ali to ne znači da mi nije stalo. Ne verujem da mogu da promenim svet ali ono što mogu sama – ne propuštam da uradim.
Moja se kosa preliva u crnim talasima i ponekad je glatka i sjajna, ovisno o raspoloženju ali i o šamponu. Doručak obično preskočim ali zato ručam u najlepšem delu grada. Prethodno nahranim i druge da bi mogla koliko-toliko da jedem na miru. Savest je ono što je važno. Odbila sam poziv u Prag. Nije mi tamo mesto. Izbegla sam i mnoge druge stvari koje bi me izložile nepotrebnim pogledima. Sutra je prvi dan škole. Krećem u peti razred, po drugi put. To je ono što je bitno. Taj dan treba obeležiti. Prelazak u novu fazu odrastanja. Nije mi za tako nešto potrebna mala crna haljina. Izabraću nešto svedenije. Umesto tetovaže ću naslikati osmeh, a večeru u Rimu ću zameniti za parče pice u Ušću. Pogled sa obale izgleda više nego svetski, baš negde oko devet uveče. S druge strane će se ponosno uzdizati bedemi Kalemegdana. Neće se pojaviti onaj pravi, jer je već tu, godinama uz mene, samo nisam primetila njegov nežan pogled. Fokus je bio pogrešno usmeren, a bilo je i mnogo „prečih“ stvari. One druge su se podrazumevale.

http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-razglednica-iz-zamisljenog-grada/



RAZGLEDNICA IZ ZAMIŠLJENOG GRADA


Postoji grad koji često obilazim. Do njega se najbrže stiže zatvorenih očiju. U njemu bezbroj stepenica još uvek nose naše korake, a miris tame i olujnog vetra sa obale – poziva na ples. Najlepša destinacija iz mašte – grad pod Orjenom, pun kamenih ploča i hramova u kojima se pale sveće da isprate našu ljubav. Bogovi su ih samo iz tih razloga podigli. I do njih se stiže nizom stepenica, baš kao i do mnogih važnih stvari. Zato ja putujem mislima. Tako se neću mnogo umoriti. U njemu je ostala jedna priča. Prepričavanjem ne gubi prvobitni zanos. Vremenom se, kao i kamenje preobražava u poemu u kojoj likovi nikad ne gube svoj karakter, već samo oblik, ponavljajući se u različitim verzijama. U tom slučaju kamenčići menjaju boje pod disperzijom svetlosti. Pod mesečinom imaju poseban sjaj.
Nije to zamišljeni grad ali u njemu se najlepše mašta. Možete se odmoriti na klupici pored obale. Pogled je neverovatan. Stvarno postoji i iz njega stižu najlepše razglednice. Na njegovim ulicama možete sresti baš one ljude koje dugo niste videli, a nakon toga će vam dugo titrati osmeh. Ushićenje izazvano slučajnim susretima ume da probudi radost ali i sećanja. E, ona će već povući na dno. Ako nemate ronilačku opremu, tada se spremite da duboko udahnete. Tih šest godina koje sam provela šetajući pristaništem s kojeg su otplovili baš svi brodovi koji su mogli da nas prevezu na neko otvorenije mesto, ostale su dokovima. Kontrast zelenog kolorita sa nežnim bojama mora, utapa se azurnu i slatkastu teksturu.
Talas koji je prosuo stih, prevrnuo strofu nastavio je pevanje u olujnoj transformaciji. Ne čine ga samo misli boljim već hrabrost odluke. Odlazak nije uvek kukavičluk. Uvek brže zaboravi onaj koji je otišao prvi. Ostavljeni ne gube previše. Njima ostaju koraci, ulice i kameni zidovi. Još uvek je tamo, na istom mestu jedan grad ponosan između svojih tvrđava, svedok mnogih ljubavi. Hvali se slobodom duha, nesvestan da je slab da se odupre plimi vremena koja gazi i moćnije. Do njega ima više puteva. Onih najužih, starih, novih, kopnenih, morskih i poneka vazdušna linija.
Ja biram zamišljenu, zatvaram oči putujući u mašti. Oblačim crne haljine i puštam da se vuku po pločnicima. Raspletene kose žalim svoju ljubav. Crne čizme gaze prošlost. Vraćaju kroz dim cigarete muziku vetra. Nedostaje mi možda više ambijent grada u kojem se živi kao i pre nekoliko vekova. U miru i polako. I korak je sporiji. Na trgu pijanista previše očekuje od publike koja nе razume zašto njegov bol treba da bude i deo njihovog. Zavodi ih melodijom dok drhtavim rukama podiže poklopac klavira. Devojka u kratkoj plavoj haljini stvara magiju prstima. Violončelo proizvodi tonove koji se prelamaju. Oboje izvan vremena u kojem zatečeni žude za ljudskim dodirom. Zauzvrat pružaju izrezbarene tonove koji struje vazduhom. Vetar raznosi papire na kojima su stihovi pratili note. Deca trče unaokolo sakupljajući ih.
Galeb ima odgovore, sada kad je zaustavljen iznenadnim padom. Slomljenog krila uzalud pokušava da poleti. Nemoć vodi svojim prečicama. Moje putovanje počinje i završava u istoj polaznoj tačci. Na mestu gde smo se prvi put sreli. Pristanište ne postoji više zbog nas. Idealno u svom zamišljenom trenutku čeka bolje dane. Satovi su ostali zaustavljeni. Zvona sa trga najavljuju buđenje, a ljubičaste puzavice priljubljene uz kameni zid dočaravaju kolorit Mediterana. Lako je napraviti suvišan pokret, i pokvariti savršenstvo trenutka koji bih želela što duže da zadržim.
Detalj koji se kao ukras izbegava, uranja u kič jutra. Budim se zagrljena tišinom. Odolevam treptaju. Držim još dugo oči zatvorene. Mnogo je stepenica po kojima želim da umorim uspomene. Odzvanja „Tajno moja… niz ulice“. Pučina kao paučina hvata u zamku nemire. Mnogo je razgovora koje treba oživeti, suočiti se sa sobom. Snaga lepote pruža utehu kao jedina kompenzacija za bol. Fokus je na savršenstvu trenutka. Treba ga ovekovečiti. Tek kasnije, kada mine bol, biću spremna da ponovo otvorim oči. Biće to znak da sam se vratila. Ponovo, sa istog mesta mogu da ispratim plimu i oseku. Čudan je osećaj srastanja sa prirodom. Udišem ozon. Katamaran saobraća neumorno. Pristaje, a ja ostajem na istom mestu gde su nam se pogledi prvi put sreli, kao neznacima koji dugo nakon susreta razmišljaju odakle se znaju. Oboje zatečeni na mestu koje je sudbina označila kao opasnost, odlazimo na suprotne obale, u nadi da ćemo se možda jednom ponovo sresti u nekom sledećem životu, kada se karma oduži. Meni samo preostaje da zatvorim oči i zaplovim ka nekom boljem i mirnijem jutru, a kada doputujem u svoj izmaštani grad, poslaću vam još nekoliko razglednica. Obećavam!


http://www.danas.rs/zivot.1140.html?news_id=325007&title=Beograd%3A+Pogledi+sa+Kosan%C4%8Di%C4%87evog+venca


Poezija je onovo u modi: Biografije s mora

http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-biografije-s-mora/

Mislila sam da neću imati o čemu da pišem na odmoru ali moj boravak u kući staroj nekoliko vekova budi inspiraciju i još mnogo toga. Grad u kome sam odrasla i provela veliki deo mladosti nije više ni sličan nekadašnjem. Sve se promenilo i svake godine mi se čini da smo sve više udaljeni jedni od drugih. Kuća sa pogledom na severnu luku i dalje stoji kao mermerni bedem koji je ipak odoleo vremenu. Usamljen je, iako još uvek lep i neobičan. Odrastale su tu različite generacije. Od trenutka kada je život zastao, svi su otišli svojim putem. Život su nastavili ali kuća nije. Dok posmatram pejzaž, još uvek mogu da osetim dečije korake kako jure niz i uz stepenice. Mogu da čujem bakine grdnje, tetkine utehe. Konoba ispod kuće prazna i zatvorena pamti mnoge tajne. Mešale su se energije i različitosti. Sada je samo posećujemo ponekad. Šetajući tako kroz uspomene dođoh do školske lektire. U regalu koji je bio moderan osamdesetih, po redu složena lektira od šestog do osmog razreda. Preko nje, fino izbrušena prašina. Izabrana lirika Desanke Maksimović, Vojislava Ilića, pripovetke Ivana Cankara, Augusta Šenoe, Zeleni, pa Zagonetni dečak Ivana Kušana, Detinjstvo Maksima Gorkog, Pustolovine Haklberi Fina i Karanfil sa pesnikovog groba.
Ali ono što mi je u tim minijaturnim izdanjima privuklo pažnju, jesu biografije. Za razliku od današnjih suvoparnih podataka, ti rodoslovi i žitije pisaca su govorili mnogo više o njima i njihovim delima, na način da smo mogli shvatiti šta je bio motiv njihove pisanije. Toliko mnogo romantike kroz prste u sebi kriju te male bele prašnjave knjižice.  Život prolazi, dok nas vreme gazi. Neumitno. Svaki detalj u staroj kući podseća da smo nekad postojali u jednom  vremenu. Kuća puna života, sad je muzej uspomena. Šoljice za kafu izašle iz mode, stara garderoba, čaše za liker i ukrasi. Slike i albumi. Ne verujem da će futuristička tehnologija izazvati takav osećaj, hard diskovi i usb-ovi, lap top i slična digitalna tehnika ne diraju u srce, ali bez nje teško da išta možemo.I dok prebiram po starim knjigama osvežena neuobičajenim biografijama omiljenih pisaca, napisanim na hrvatskom ili srpskom jeziku, sećam se svojih raspusta provedenih u biblioteci, gde bih zaradila i do dva stepena veću dioptriju čitajući. Sada se deca skidaju sa smartfonova ili androida. Čitamo sve više samo ono ponuđeno na Google-u. Tužno je gledati odsustvo duha, bolesno stanje duše koje se utapa u dosadi. I mi smo imali igrice i kompjutere ali su naši raspusti mirisali na igru, družnja i vedrinu.
Poželeh da napišem svoju biografiju, drugačiju od one:  “Rodjena sam.. Objavila sam.. Živim i radim..”. Liči na CV za zapošljavanje. Niko nigde ne spominje roditelje, njihova zanimanja, društvene ili socijalne prilike u kojima smo rasli, da bi sutra naša ostavina bila kompletnija i delo bolje shvaćeno kod čitalaca. Ostaće mnogo više od mene ako napišem da sam rasla u jednom vremenu u kojem se poštovala reč, drugarstvo i ljubav. Sve drugo bi izneverilo. Zato moj odmor uz, po ko zna koji put, “Zagonetnog dječaka” liči na povratak u neko lepše vreme podsećajući na avanturu u kojoj smo akteri prošlost i ja…


Poezija je ponovo u modi: Razglednice

http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-razglednice/

Obilazeći sva ta mala mesta i uvalice duž jadranske obale, razmišljam o tome kako tek sada upoznajem pravu vrednost bisernog mora. Živeći nekada na ovim prostorima čovek uvek misli da ima vremena sutra, da obiđe ili ode na sva ta mesta. Tu se svi prevarimo. Sutra može i ne biti. Postoji ovo danas, sada i u trenutku. Retko da neko od nas uspe da uhvati trenutak. Često ostavljamo stvari za neki drugi put. Tako da ja, tek nakon trideset godina putujem preko 500 km da bih obišla mesta koja su mi nekad bila na korak. Tek sada mogu osetiti koliko sam izgubila čekajući to – sutra. I vredi doći, verujte mi na reč.
Lepota kamena koje je more vekovima vajalo ima obline koje izazivaju zadovoljstvo. Magiju starog grada i uličica na kojima se okupljaju muzičari, umetnici, slikari možete osetiti na dodir. Onaj koji će vam proći kroz dušu i telo. Taverne i miris “friške” ribe meša se sa bojama vina. Noć u gradu festivala mami poput fantazije koja se nastavlja i jutrom, ne gubeći ništa od tog sjaja. Grad čine tako posebnim različite energije koje se prožimaju. Može to sve dočarati jedna topla razglednica, pisana univerzalnim jezikom, onim koji će svi lako razumeti – jezikom ljubavi.
Zato bez mnogo reči, jedan topli pozdrav, šaljem svima sa mesta na kojima sam odrastala ali gde više ne pripadam. Samo sam posetilac kao i bilo koji drugi, stranac koji prijavljuje boravište u gradu u kojem je nekad bio njegov stanovnik. Razglednica moje ulice izaziva tugu na dvoboj. Teško je proći pored mesta na kojem su nekada ostale suze, a biti nasmejan. Iako lepe, uspomene su ponekad pune bola. Prekinuta mladost ničim izazvana, postavlja pitanja, trazeći odgovore. Većinu ih znamo. Ne bih da se ponavljam. Želim da osetim neko bolje sutra za sve nas.
Međutim, život se nastavlja, na nekim drugim mestima, još posebnijim, mestima sa kojih ne šaljemo razglednice, jer su naš dom i ognjište u kojem smo bezbedni i zagrljeni toplinom i nežnošću. U njih se vraćamo bogatiji za poneku razglednicu i osećaj da je dom uvek tamo, gde nam je srce.

Poezija je ponovo u modi: Kad ljubav zamiriše na čokoladu

Osvrt na priče iz „Kutije ljubavi“ Helene Himel


„U ovom svetu samo ljubav zaslužuje baš sve. Ostalo nema nikakve logike.„
Paulo Koeljo
Kada sam počela da iščitavam priče iz Helenine kutije ljubavi, pomislila sam isprva, koliko imam sreće, kada je meni dato da o njima nešto i napišem. Ponovo čitam i shvatam da sve ono što ću napisati, tako je malo u odnosu na to šta ćete osetiti i doživeti kada budete uzeli u ruke ovu knjigu. Poteći će vam i poneka suza, a to je dobro, jer suze čiste i bol i dušu, i verujte mi, nakon toga nećete više biti isti.
Helenu sam prvi put upoznala u jednom, neobično lepom dvorištu, u predgrađu Zemuna. Čitala je jednu od svojih priča, i delovala kao neko ko dolazi sa druge planete, sa ciljem da podseti ljude na dobrotu. Bila je to privilegija, kao što je i ovo sada, biti u prilici i zabeležiti impresije o onome što me je dirnulo u srce, dok sam šetala po stranicama, sa kojih osećam samo čistu ljubav, toplinu, plemenitost i mudrost. Ono što Helenu pokreće, jeste ljubav, ali univerzalna, čista ljubav prema čovečanstvu. Odnos poštovanja prema ličnosti, razumevanje ljudske prirode i ono što malo njih u sebi nosi, a što lagano išćezava, a to je milosrđe. Veći deo priča koje su preda mnom, a uskoro i pred vama su nagrađivane, objavljivane u mnogim književnim časopisima i portalima, sada po prvi put sabrane u predivnu knjigu, kreću na putovanje, verujem i oko sveta. Neka se pripreme na to da će biti i prevođene i prepričavane i ponovo objavljivane još dugi niz godina.
Šta je to u njima tako posebno?  Helena, koja je udahnula život i svetlost u najobičnije životne situacije, koristići vešto rečenice, duge i kratke, dijaloge, postavljajući pitanja i odgovarajući na njih.
Helena bira da „Vilenjacima“ započne svoje pripovedanje. To nije slučajno, jer Vilenjaci su veoma važni. Otkriva nam da su upravo oni odavno smislili pravo ime za Ljubav.
Kroz priče se prožima i doza duhovnosti, humora, pa nas vuče na čitanje, interesantna i bliska u temama kojima se bavi. Pokrećući filozofska pitanja života, daje nam trodimenzionalne odgovore u kojima definiše ljubav u svim njenim oblicima. Priče imaju elemente dramskog, a dijalozima postiže dinamičnost i već vidim neku od priča, koja se na pozornici izvodi kao duo drama.
Ispred nas postavlja obične životne situacije, podižući ih na viši nivo, iznad banalnosti, pokazujući da je uspela da razume i da se ne miri sa postojećim, već želi da se bori za bolje i da neće odustati.
„Čokolada“ i „Sladoled“ su priče iz kojih ćete otkriti da mnogo toga lepog možemo pronaći u „malim stvarima“. I taman kada ste pomislili da ste sve razumeli, da je sada sve savršeno, ona nastavlja dalje, i verujte mi na reč, da će vam to delovati potpuno u redu, kada zatraži:
„Jednu zvezdu, molim“.
I onda počinje u vama da se budi nežnost i već ćete imati osmeh na licu, jer kreće Manifest ljubavi u priči „Uz 14 osmeha do sreće“, gde ćete videti da sreća prati hrabre i daje nam recept, koji obavezno zapišite i nosite svuda uz sebe, jer zatrebaće vam sigurno, a obavezno ga podelite i sa prijateljima.
Osetićete zaista sreću i uz miris kafe, obratiti pažnju na ljude s kojima se svakodnevno srećete u tramvaju, na ulici, a ne primećujete ih. Kako bi bilo da se osmehnete umornoj prodavačici na kasi. Kiša vam neće biti neprijatna, već ćete uživati plešući pod kapima. Zbog kolača vas neće gristi savest, jer njeni kolači mirišu na ljubav, i nemaju kalorije.
Ako ste zaboravili na komšiluk, Helena nije. Njen komšija takođe ne zaboravlja da čestita rođendan. Neće nam dozvoliti da zaboravimo prvi poljubac. Izvešće nas i kada smo neraspoloženi u večernju šetnju – korak po korak.
Uči nas Helena da život i sreću grade najobičnije male, a tako važne stvari, a jedna od najvažnijih je osmeh koji nudi potpuno – besplatno.
Ona ima recept za ljubav i sreću. U svakoj priči je po jedan za prevazilaženje straha. Za veru u bolje, za podsticaj i podršku koja će pomoći u sticanju samopouzdanja, danas toliko potrebnog. Helena nam u ruke daje kompas, da se ne izgubimo. Uči nas da verujemo i to tako sigurnim rečima.
Ja počinjem da joj verujem i ne plašim se više toliko ljubavi. Osetićete kada je pravi trenutak. Baš sada i uvek.
„A ljubav može li ona pobediti strah ?Ona je najveća ljudska hrabrost. Svakodnevnomu se suprotstavlja. Opire. Bori. Ali i čeka.Pravo vreme. Pravi trenutak. Možda baš sada.U prošlosti. A ljubav može li ona pobediti strah ?Ona je najveća ljudska hrabrost. Svakodnevnomu se suprotstavlja. Opire. Bori. Ali i čeka.Pravo vreme. Pravi trenutak. Možda baš sada.U prošlosti.“
U priči „Iluzija“ će vas, uz pomoć slika, odvesti u ambijent gde ćete se prepustiti magiji muzike uz Koenove ploče, miris bombonjere sa staklenog stočića. Mirisaće košulje boje cimeta. Odvešće vas na mesta traženja, lutanja kroz metroe koji su „mesta kratkih uzdaha“ i bezbroj drugih slika koje grade atmosferu i ambijent satkan od čestica ljubavi.
Čini mi se da bi se od njih mogao napraviti kratkometražni film koji bismo gledali s nekim dragim ljudima na matineu i nakon toga bi prijala topla čokolada uz koju bismo mogli da pričamo o impresijama. Ujutru bismo, još uvek pod utiskom, bili spremni da sednemo na „stepenice na kojima se obične donose važne odluke“.Prošetala nas je Helena sitnim koracima po savesti, upitala i preispitala. Sela je sa promrzlom devojčicom da  zasvira gitaru i osvestila nas da je hrabrost kada se sam boriš za poštenje i da je „dobro kada nije gore“. Podsetila nas je na radost davanja u priči u kojoj dečak pomaže prolazniku, dok ostali okreću glavu. Helena je neko zbog koga nam neće biti svejedno da ovaj život provedemo okrećući glavu od tuđe patnje, bola i nesreće. Izvući će iz nas i ono malo zrno humanosti. Naučiti nas da suze nisu sramota, već olakšanje. Da je ravnodušnost smrt duše.
U njenim pričama likovi su obični, mali ljudi u svim dobima života, od deteta do starca. Tema je Ljubav u svim oblicima ali ona prava, hrišćanska – univerzalna. Podseća nas da ćemo svi jednom biti stari, isto kao što mladost ne trpi čekanje, ona će nas zaustaviti, naterati da gledamo njenim očima i očima mnogih drugih, zbog kojih se vredi boriti da ovo društvo bude bolje i humanije.
Kroz priče upoznajemo Helenu, kao devojku kojoj je stalo, a s njom i njene svakodnevne destinacije. Kao apsolventa istorije umetnosti, nekog ko je izabrao da mu poziv bude ljubav i lepota, ona ulazi duboko u suštinu života.
„Intro“ je njena priča kojoj dajem primat i koja je za mene odgovor na mnogo toga što stvara nemir, ono što od iskona i u beskraj ponavljamo boreći se u sebi, ulazeći u svoju suštinu i izvan nje sagledavajući, delujući u jednom krugu, u kojem se krećemo ulazeći, izlazeći u sopstvena razmišljanja i ponovo natrag, u beskraj dubine.
„Intro. Bližnjih. Tebe. Mene. Svih nas. Tišina. I ona nadljudska moć. Smeh. Kao reakcija na sad. Ovo. Sve između nas. I glas. I pogled. I pozdrav. I tiho zatvaranje vrata. I izlazak. I priželjkivanje povratka. I mogućnost za delovanje. I isprika. I nov korak. I opet intro.“
Zatim sledi vožnja taksijem u kome ćemo saznati da treba pratiti znakove na putu i stati samo onda kada je to potrebno, i to zbog ljudi koje volite. Ohrabriće nas da nastavimo dalje i nakon razočarenja. „Pismo za Liz“,  koje oživljava magiju. I obavezno spremite paketić maramica da obrišete suze koje će vam krenuti kada budete čitali priču „Kupi mi čokoladu“. Veštinom pripovedanja je uspela u samo nekoliko rečenica da sažme suštinu odnosa roditelja i deteta. Dečiju bezazlenost i roditeljsku brigu, greh i pokajanje. Kao moderna pepeljuga Helena je savremena spisateljica, a njene priče emotivne crtice, koje tematikom podsećaju na priče Ivana Cankara i Anotana de Sent Egziperija.
Ulazeći hrabro u dubinu, otkriva smisao života kao temeljno filozofsko pitanje koje usmerava prema oblastima koji se bave verom, religijom i etikom, nudeći odgovore koji pokreću nova ili druga moguća pitanja.
Tajni sastojak ovih priča jeste osmeh, i to potpuno besplatan. A ako budete imali prilike da upoznate Helenu, videćete taj osmeh na njenom licu koji je neodoljiv, baš kao i priče koje sam imala prilike da pročitam i da zahvaljujući njima, postavim sebi mnoga pitanja o životu i njegovom istinskom smislu. Da li smo dovoljno hrabri da pustimo ljubav u naša srca ili da je sačuvamo u kutiji, koju ćemo samo povremeno otvoriti i to za nekog posebnog. Takve su i ove priče, blago iz kutije, naizgled obične, male, obavijene mašnom, a unutra prava dragocena i beskompromisna, prečišćena ljubav, darovana sa 14 osmeha.
U današnjem vremenu, u kojem smo preplavljeni knjigama pozitivne psihologije, obuzeti traženjem smisla života, priče iz „Kutije ljubavi“ će vam biti sasvim dovoljne da promenite način razmišljanja i obogatite svoj život, oplemenjujući ga dragocenim porukama iz naizgled, sasvim običnih priča.


Poezija je ponovo u modi: Intermezzo


Ovih dana jutra mirišu na rano leto. Dok prolazim niz staru Varoš, razmišljam koliko predivnih trenutaka nismo uhvatili. Ponekad ne postoji dobar razlog koji bi opravdao rezistentnost na lepotu. Stari krovovi, čiji kolorit odaje prizvuk nostalgije i trošne fasade nose srednjovekovni šarm koji je večita inspiracija umetnicima. Deo su jednog vremena u kome se oseća atmosfera prolaznosti. Usamljen cvet na livadi je poput čoveka koji se bori sa tugom. Sve se menja i u prirodi i unutrašnjosti bića. Uvenuće i taj usamljeni cvet, izrastao daleko od polja na kojima rastu suncokreti. Tako i čovek svoj vek živi onoliko, koliko je to zapisano, bilo u zvezdama, ili na dlanu. Trag vremena je neizbrisiv na svemu osim na duši.
Oduvek želim da uhvatim trenutak i sačuvam ga u mislima, da bih kasnije mogla da se sećam. Mokri trotoari nakon letnje kiše imaju poseban sjaj. Poneka kap sa oluka, podseti da vreme neumitno teče, mereno otkucajima sata ili srca. Posmatram slike, jer samo tako mogu da vidim. Zagrljeni par ispod kišobrana. Golubovi na skveru. Miris kafe u predvečerje. Otvorene stranice knjige. Likovi u dijalogu koji ulaze u dubinu duše. Šesnaesta strana, treći pasus. Zapisujem ono što bih da pamtim za nauk. Male celodnevne mudrosti, koje se pojavljuju baš onda kada su mi najpotrebnije, da bih donela odluku. Malo savršenstvo u trenutku koji te zaustavio da ga zabeležiš. Nije lako odlučiti. I za to postoji trenutak, ali onaj koji se ne može podeliti. Sebičan je. Nadrasta banalnosti u svom duhovnom rastu i treba ga pustiti ili se prepustiti jednostavnosti doživljenog. Treba imati smelosti za promene. Ali ne bih menjala trenutak. Ni za šta na svetu.
U drugom delu dana, ponovo sitnice koje čine dan drugačijim. Takođe se ne daju podeliti. Teški su za nekog ko očekuje previše. Dopustiti sebi male trenutke sreće, za mnoge koji žure, postaje luksuz ili zamaranje. U nestrpljivom čekanju gubi se magija trenutka, koji može doneti osećaj ispunjenosti. Lepota koju propuštamo, samo je odraz duha koji je zaboravio da velike stvari nastaju od malih. Potrebno ih je svakodnevno sakupljati. Onda nastaje pravo bogatstvo. Tada ga možemo deliti. U beskraj. Svima. Nezaboravan pogled sa obale. U bojama mora spajaju se horizonti. Talasi presipaju biserne perle u nadolazećoj plimi. Krik galeba i tišina letnjeg dana. Trag lepljivog šećera u prahu, posutog po krempitama koji se lepi za prste. Miris pokošene trave. Zvona sa crkve i beli oblaci na azurnom prostranstvu. Osećaj koji ćeš zapamtiti ostaće uvek deo tebe. Zauvek.

http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-u-slusanju-boja/


„Slikarstvo je nema poezija, a poezija slikarstvo koje govori“
Simonid
starogrčki pesnik
Najlepši spoj u umetnosti od davina je slika koju prati pisana reč. Stvaralački opusi Miroslava Mike Antića, Đure Jakšića, Momčila Nastasijevića, Dušana Matića, Olje Ivanjicki i drugih sjedinjuju poeziju sa slikarstvom. Znameniti umetnici su bili i slikari i istovremeno su pisali poeziju. Potreba da se ispolji talenat i kreativnost ostala je u nasleđu da svedoči o svestranosti i lepoti izraza. Savremeni umetnici 21. veka su takođe krenuli stopama slavnih slikara i književnika, pa tako mešajući boje i reči doprinose da umetnost bude primenjena u lepoti svakodnevnog života. Oplemenjivanjem slika bojama, a stihova slikama, dobijamo akvarele koji se pretaču direktno iz duše. Potrebno je samo metafore i ukrase zameniti potezima četkice na papiru, ritmičkim pokretima oslikati strofu i rezultat će biti beskonačnost lepote u doživljaju.
Moć umetnosti, tačnije slikarstva je u njenoj sposobnosti da nadraste jezičko. Moć poezije je u tome da oslika doživljeno ili nasluti željeno. Zajedno se stapaju u jednu umetnost koja ima ogromnu moć i snagu da probudi emocije kod čoveka i istovremeno ga približi najdubljim slojevima ljudske potrebe u kojima leži kreativnost.
Mislim da ne bi imalo svrhe vršiti bilo kakvu komparaciju vrednosti jedne ili druge umetnosti. Multimedijalnost je postojala i ranije samo pod drugim imenom. Danas se osavremenjava računarskom tehnologijom koja pomaže da sva čula budu probuđena audio-vizuelnim prezentacijama.
Ponekad i sama nešto naslikam. Obično slikam drvorede. Volim nizove, bilo da su kuće, ulice, nizbrdice ili tramvajske stanice, peroni na kojima slikam ljude koji čekaju ili se sastaju sa nekim. Kada zapisujem svoje misli, tada pred očima imam slike pejzaža, ambijenata u kojima sam nešto prema nekom osećala. Zaustavim se povremeno na nekom skveru da bih nahranila golubove. Dozvolim sebi da me te slike odvedu u daljine, na široka prostranstva koja bojim plavim i svetlo crvenim tonovima. Moje nebo uvek izgleda drugačije od pravog na kojem se oblaci odmaraju. Verovatno je i vaše nebo drugačije ako ste neko ko voli da živi u oblacima.
Nisu samo slikarstvo i poezija umetnost koja se sjedinjavala u delima slikara i pesnika. Muzika je nešto što oplemenjuje trenutak, stih i sliku. U tome je draž i čarolija multimedijalnosti. Internet nam je omogućio da u svakom trenutku uživamo u oslikanoj ili ozvučenoj poeziji. Možda ću kao pesnikinja delovati pretenciozno iako veoma volim i slikarstvo i muziku, ali moram istaći da za mene poezija ipak predstavlja bazu na koju se nadograđuje i slika i ton, jer „u početku beše reč“. Za istoričare umetnosti će to biti slika, čiju će kompoziciju opisati beskrajnim nizom rečenica koje nećemo najbolje razumeti, ali ćemo pronaći smisao u doživljaju i osećaju što je najvažnije. Nekad smo slušali muziku i zapisivali rečima impresije. Iz tonova bismo mogli čuti žubor vode, snagu reke ili cvrkut ptica koje ujutru posećuju krovove. Isto tako bismo ih mogli opisati u stihovima ili naslikati. Izraz umetnika, bilo u slici, reči ili tonu je magija koja čini ovaj život lepšim.
Muzika koju prate reči, svakodnevno nas vodi u neka  prepoznata područja svesti. Uz stihove, zvuci kompozicije dopiru do same duše svojim tonovima. Imaju moć da ublaže bol nežnom melodijom ili da nas podignu da zaigramo. I opet dolazim do toga da su reči ono što je svuda pristuno. Daju snagu, leče, blaže, podižu, osmišljavaju. Poezija diše sama za sebe. I bez zvuka ili slike ima svoju melodičnost, ritmičnost i boju. Ništa osim nje same joj nije potrebno da bi nas povela u susret sa najdublje proživljenim emocijama koje odašilje iskreno iz pesničkog srca i duše. Iz tog razloga u svim svojim razmišljanjima, koja delim sa vama, dolazim do spoznaje da poezija nije ponovo, već uvek u modi.

http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-hram-umetnosti/

Poezija je ponovo u modi: Hram umetnosti

Izabrati put umetnosti znači prihvatiti samoću ali ne kao vrstu usamljenosti, već kao mesto na kojem ćemo biti oslobođeni da biramo put duhovnosti i njime nesmetano prohodimo stvarajući. Potreba da čovek izrazi svoje sopstvo oduvek je bila nasušna. Telo je hram, tajna kao i ljudski um koji putem umetnosti ulazi u odaje izgrađene od sedefne duše. Sedef je u svojoj osnovi simbol Bogorodice, svetosti, ovaploćenja, nebeskog. Izabrati jedna od dvanaest bisernih vrata biće stvar slučajnog odabira ili osvešćene spoznaje o potrebi otelotvorenja onoga što u nama živi kao pojedinačan entitet. Sva ta potreba za izrazom sopstva određena je predajom genetskog koda koji se probija kroz lavirint života i izlazi materijalizovano. U svojoj inicijaciji se pojavljuje delo kao proizvod imaginacije.
U taj ezoterični deo uma gde je nesvesno inicirano u sistem simbola koji se prepoznaju kao misteriozni, samo povlašćeni mogu da uđu. Da li će spoznati sve tajne ili samo deo njih, zavisiće od njih samih i od fokusa koji će usmeriti na sakupljanje potrebne energije. Kao što je sedefna školjka majka bisera, umetnik je kreator svog dela. Zato je umetnost najviši stepen lepote sačinjen od čestica sedefne duše. Biser je simbol čistote, mudrosti, plodnosti i prosvetljenja. Neretko se spominje kao simbol „mesečevih suza“, koje čiste bol donoseći olakšanje. Iskustva podstiču duhovni rast i sazrevanje, kako umetnika tako i čoveka u umetnosti.
Otud se vrata otvaraju samo na određenom stepenu duhovnosti,  gde nema mesta za bilo šta ili bilo koga ko bi isprljao i dopustio da se taj sjaj ugasi zatvorivši školjku. Blaženstvo je posvećenih da uđu u hram umetnosti i postanu čuvari tog sedefnog sjaja. Umetnost mora biti ograđana i zaštićena od svake manipulacije. Samim tim što je spremna na davanje uzdiže se iz profanog u sveto. Ono što umetnost predstavlja jeste materijalizovan duh, ovaploćen u slici, reči ili nekom drugom delu koje će oplemeniti vreme, prostor i ljude. Umetnost je prirodno data postankom. Mi je samo prepoznajemo u prostoru i vremenu. Pejzaž na platnu, molitva i misao kroz pesmu, govor tišine u muzici, kretanje vazduha u plesu, „uspomene“ koje vajamo da nastave u večnost. Sve se može pretvoriti u umetnost ali umetnost se ne sme pretvoriti u svaštarenje. Tada sve gubi svoj smisao, a smisao je stvaranje.
Stvaranje čija je svrha davanje. Davanjem savlađujemo jednu po jednu stepenicu uzdižući se ka višim sferama duhovnih spoznaja. Dematerijalizujući umetnost postavljamo je na mesto gde će ostati nedodirljiva i zaštićena baš kao biser na sedefnoj podlozi školjke. Samo tako će moći da zadrži toplinu i dostojanstvo. Zatvarajući školjku branimo je od svakog drugog mogućeg angažovanja u kojem će poslužiti cilju. Umetnost ne treba da ima drugi cilj osim da probudi čula i emocije demistifikujući na taj način samu sebe.http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-sve-se-menja-a-nista-se-nije-promenilo/

Poezija je ponovo u modi: Sve se menja, a ništa se nije promenilo

Baršunast odsjaj korica, hartija obojena drvenim bojicama, stranice na kojima ćete pronaći beleške iz nekih davnih dana, zaviriti u prošlost, ljubomorno čuvaju svedočanstva iz zelenih klupa. Čuva li neko od vas možda svoj stari leksikon? Sigurna sam da ih se svi sećate. Spomenare smo možda spremili u stare kutije, smestili bezbedno sa drugim knjigama u potkrovlja ili na mesta gde držimo prošlost pod ključem, pa tek ponekad u toj baršunastoj prašini zateknemo sebe kako se čudimo onome o čemu smo pisali i na koji način, ne prepoznajući sebe. Sigurno sa osmehom sete na licu. Kroz sećanje odlutamo u neke bezbrižnije dane, kada smo maštali da odrastemo, a sada bismo se rado vratili u te školske klupe i razmenjivali misli. Možda bismo neke stvari uradili drugačije, a možda i ne bismo. Možda smo baš najbolje izabrali. Treba ići napred, ali ne treba zaboraviti. Sećanja su ono što nas čini bogatima, oplemenjujući i učeći nas iskustvom. Čini mi se da najplodniji period stvaralaštva i kreativnosti zapravo i počinje negde krajem osnovne škole. Tada postajemo svesni sebe i počinjemo da trasiramo životni put podstaknuti latentnim mogućnostima onoga što bismo mogli i želeli da razvijemo i postignemo.
Moje su generacije rasle uz leksikone, spomenare, filmove i knjige. Danas deca odrastaju na fejsbuk stranicama. Ako bolje pogledate videćete da su ista interesovanja, samo se način na koji ih upisujemo promenio. Nekad olovkom, sada elektronskim putem. I dalje se voli muzika, svako ima omiljenog pisca, knjigu, muzičku grupu ili sportistu. Svako ima svoju simpatiju, najboljeg prijatelja i svoje stavove. Svako ima svoju pesmu, omiljenog slikara i boju. Pomoću komentara dajemo i mišljenja jedni o drugima, bilo da je u pitanju fotografija sa likom te osobe ili neko njegovo delo. U toj komparaciji dolazim do zaključka da se sve menja iako se ništa nije promenilo. I dalje su deca samo deca, željna ljubavi, pažnje, a mi odrasli tu da ih usmeravamo kako najbolje umemo i znamo, podržimo i zaštitimo, bilo kao roditelji, učitelji ili vaspitači. I dalje ta ista deca idu u bioskop, kao što smo i mi išli, ali imaju mogućnost da film pogledaju i kući, na računaru, kao što smo i mi imali mogućnost da ih gledamo na video kasetama. Postoji još bezbroj dokaza koji će nas uveriti ili dovesti do zaključka da su stvari samo menjajući svoj oblik, nastavile i dalje da funkcionišu na isti način.
Pitam se i sama zašto se tako često vraćam u prošlost i šta je to što mi se u ovom vremenu ne dopada, na šta bih to stavila zamerku, šta je to što bih promenila ili možda vratila unazad. I onda kad sve iskreno sagledam, dolazim do zaključka da se i u „onom našem“ vremenu isto tako se veličalo „ono prošlo“ kao bolje. Sigurno da nismo u pravu. Ne bih ništa menjala. Svako je vreme dobro ako se mi u njemu osećamo dobro. Pustinja duše kao otuđenje, lutanje vremenom i traženje svog puta postojala je i pre bilo čijeg vremena. Svako se može izgubiti i prepustiti lošim energijama, zatvoriti u sebe, a da i ne svraća na društvene mreže ili na Internet. Stvar je izbora, a razloga ima bezbroj. Sve je u nama. Unutrašnji osećaj koji nas vodi uvek treba poslušati, jer ako budemo neprekidno zatvarali srce, sve ruže na ovoj planeti će uvenuti. Prijateljstvo se neguje samo toplinom duše i lepim rečima. Nije važno da li će pisati u leksikonima, spomenarima, da li ćemo ih naglas izgovoriti jedini drugima ili uputiti preko društvenih mreža. Bitan je osećaj koji nosimo u sebi, sposobnost i rešenost da pokažemo dobronamernost i toplinu u interakciji jedni s drugima.
Svako je dete Mali princ i svaki čovek na ovoj planeti treba da voli svoju ružu. Samo na taj način, ova planeta može i ima nade da i dalje miriše i da novo proleće dočeka spremna da prihvati ljubav, praštanje i blagostanje, jer širina srca ima ogromnu moć da zagrli.

http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-cestice-ljubavi/

Poezija je ponovo u modi: Čestice ljubavi

Jutros je sneg prekrio ulice i beogradsku kaldrmu, ali ja sam daleko van grada. Ponekad dozvolim sebi da pobegnem u svoju tišinu i preispitam ono što bi imalo smisla da se ispravi ili dovede u neki svoj poredak. Po granju se lagano hvata bleda paučina pletenih pahulja i razmišljam kako nemam više snage da prelazim kilometre samoće ispraćajući i dočekujući nadu. Čizme se nikad nisu uklapale dovoljno dobro u deo mog zamišljenog koraka. Sebe mogu zamisliti samo u letnjim štiklama kako šetam po suvoj kaldrmi. Kiša bi ponekad mogla da opere tugu uz neki fensi kišobran crvene boje. Čestice ljubavi koje su mi ukrali, još uvek negde lebde, a ja ne mogu da ih uhvatim. Možda i ne želim, jer podsećaju na leptire. Živeti jedan dan je blagoslov u ovom vremenu kada se ljubav otima, kada više niko ne sme da kaže da u nju veruje, a očekuje negde duboko u sebi da mu se dogodi. U vremenu kada je jeftina strast ono što se jednokratno živi, teško je svima onima koji misle drugačije. Moja junakinja bezuslovno veruje u ljubav i zbog nje radi ono čega se mnogi plaše.
Hrabrost je danas živeti svoje snove bez straha da će ti ukrasti misli i to baš oni od kojih se nikad ne bi nadao. Ona šeta po ledu tražeći za sebe osećanje koje su bliski njoj izgubili braneći se upravo od sopstvene hladnoće, gušeći se u drskosti sopstvene ispraznosti, pozajmljujući tuđe mudrosti. Takvi ne umeju rečima da stvore toplinu, šireći oko sebe nemir. Njene se šetnje zaustavljaju na početku stepenica koje vode prema kuli i dalje prema zvezdama ispod modrog svoda. Sve ono što je staro i oronulo poprima dimenziju bogatstva i oplemenjuje, pokazujući da vrednosti nikad ne stare, već vremenom dobijaju na značaju. Lice čiste duše je uvek mlado. Počinje da stari tek onda kada prestaje da bude dobronamerno. Vrednost je ekvivalent odolevanju. Atmosfera koju osećam dok stvaram lik svoje junakinje liči na providne haljine koje se rašivaju lako, igra u kojoj se rađa da bude, ostane i traje nema pravila. Ona zamišlja da voli nekog ko bi mogao voleti baš nju, ali nesvesno i po stoti put idealizuje, stvarajući i sama lik u svojoj mašti. Ona ume da oprašta i po hiljaditi put, jer je ljudski ne znati. Ona ne uzima tuđe i ne pada pod uticaj svetala koja otkrivaju previše i tako gube svoju magiju laganog otvaranja školjke u kojoj biser čeka da pokaže sve ono što može. Isto tako igrajući fer, pa zatvara svoju školjku onda kada izgubi, kada nema više šta da pokaže, povlačeći se. Ona ima prijatelje koji to zaista i nisu, jer je i prijateljstvo samo odraz koji se gubi kada počneš da gubiše sebe u liku drugoga, a taj drugi počinje da ulazi duboko s namerom da samo uzme ili bezočno otima.
Moje se čestice ljubavi razlete lako. Uvek i samo preko misli. Teško ih je uhvatiti, baš kao i leptire. Umem da ih pokupim ponekad kad se probudim odmorna, baš kao jutros, na planini, gde ima snega tek toliko da napravi atmosferu prividne radosti. Zašto prividne? Zato što je sve privid želje u smislu da je sve onako kako smo sami zamislili. Samo život u svom svetu ima nekog smisla. Sve ostalo je besmislenost sažeta u lošim okolnostima koje ne možemo menjati ili prevariti. Zato menjamo sebe, počevši prvo od sebe, možda ćemo promeniti i neke druge stvari. Možda je potrebno oprostiti prvo sebi naivnost i dobrotu, kako bismo mogli oprostiti drugima zlonamernost.
Teško je očistiti dušu od prljavih namera. Opraštati u beskraj gubi svaki smisao i počinje da liči na glupost. Zato moja junakinja zatvara vrata povlačeći se u svoj svet u kojem traži mir, odlazeći daleko od ljudi koji bi mogli da je povrede, ne shvatajući da je sama sebe najviše povredila verujući. I onda se budi lagano, odmorna za novu borbu, za novi ulazak u arenu života i vraća se obnovljena, spremna za nove udarce ili nežne dodire kojima bi se mogla prepustiti, jer život kao jedan tren prolazi u dahu. Vreme kojem se prepuštamo ili mu odolevamo neumitnost je ali ipak postoji izbor, ono nešto između dva vremena, rađanja i smrti može biti samo ljubav kao uslov opstanka, pa koliko god verovali ili ne verovali.
Kad ostaneš sam između zidova svoje usamljenosti u preispitivanju smisla i besmisla, shvatiš da su ljubav i praštanje jedini smisao u tom besmislu i jedino što vredi da bi se živelo. U tom smislu, opraštajte svojim zabludama, kako bi lakše podneli one nove, koje nadolaze, baš kao ovaj sneg koji plete pahulje ostavljajući za sobom poslednje tragove zime.


http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-junakinja-s-kosancica/


Poezija je ponovo u modi: Skadarskom




Nastavljam svoje šetnje starim gradom. Ćutanjem se sećam bivših života, ljubavi i patim zbog svog preteranog optimizma, očekivanja, koja prerastajući mogućnosti vode u frustracije. Ponekad me guši nadanje i vera da zvono na crkvi označava želju koja nema ispunjenje. Duh Kosančića još uvek lebdi nad zidinama starog grada. Nekad smo šetali dunavskim kejom i jeli sladoled na obali, radujući se svakom susretu, ispunjeni očekivanjima da će nam život pružiti bar nešto od onoga čemu smo se nadali. Zagrljaj ponekad donese utehu i toplinu, a kad utihne noć, hladnoća boji zidove. Kad si zaljubljen, misliš da će se problemi rešiti sami od sebe, da će poljupci biti dovoljni za hleb i mleko, a život ti donese račune, usamljenost  u noćima, pakao iza prozora, tako da ponekad i ne vidimo lepotu koja se pruža u nastojanju da nas nahrani, kompenzuje strah od starenja, bolesti, tugu i još mnogo toga. Pogled na reku ispunjava dušu i stvara osećaj mira bar na trenutak. Na svim ostalim mestima postaje sve teže pronaći mir, jer gubimo sebe odvajajući se od svoje suštine dozvoljavajući da nas poremete loše vesti, negativni ljudi i ostale stvari na koje ne možemo uticati.
U ovoj beskrajnoj igri života, zaboravljaju se moral, ljudske vrednosti, obećanja, a za ljubav nema ni želje ni vremena. Ta reč obezvređena čeka u zapećku, izazivajući podsmeh ili nevericu. Sramota je pokazati osećanja. Nije od juče i nije slučajno tako. Vremenom se poverenje izgubilo u prevarama. Lagodnost i ispunjenje se traže u virtuelnom. Reči koje ništa ne govore počinju da znače, a vreme curi, nestajući u beznačajnosti poremećenih vrednosti. Ljudi koji su zaslužili da im se posvetimo, ostaju usamljeni pored nas, a mi pored njih dok  po društvenim mrežama tražimo ispunjenje, a zapravo nismo ni svesni da na taj način sve više gubimo dušu. S kim to pričamo? Kome se poveravamo? Da li taj neznanac zaslužuje da čuje našu ispovest i ko je uopšte on? Kakve su mu namere? Zar ne možemo jedni druge saslušati, pružiti ruku prijateljstva, pogledati u oči umesto da prljamo svoju intimu pred neznancima ne znajući da li su dobronamerni. Vreme koje neumitno donosi promene, srećom ne menja kaldrmu preko koje prelaze hiljade potpetica dnevno. Pitam se zašto su moje noge umorne. Jesu li to noge ili duša?
Kad se duša umori, više ni draž prkosa nema snage da se bori sa preprekama. Ponekad osećam tugu zbog toga što vreme uzima danak lepoti. Poneki boem još uvek zaluta u priču koju želi da živi. Ja godinama tako šetam, obalom ili kamenitom ulicom, prelazeći kilometre samoće u svom svetu u koji ponekad pustim nekog, ali taj neko, nikad ne ostane. Onda dok oprostim sebi lakoću uma, prođu stotine stepenica kajanja koja me odvedu putem razmišljanja da je život samo usputna stanica na kojoj beležim svoje snove i u njima se sasvim dobro snalazim. I nadam se. Bože, kako mogu još uvek da se nadam! Da li je to univerzalna ljubav kojom sam zadojena, pa volim i osećam lepotu oko sebe, maštajući da će jednom neko proći mojom stranom uverenja i sačekati me, baš na mestu koje najviše volim, noseći delić neba u očima i sunce u kosi. Baš Skadarskom, kaldrmom koja u letnje prepodne vodi do kraja sveta, gde se zaboravljaju sve tužne ljubavi i izgubljena prijateljstva. Ipak su to samo moje misli koje su prošetale starim gradom, u časovima kada želim da pobegnem od sebe, po kiši i sakrijem se u svoje iluzije. Dozvolim sebi da doručkujem mirise prolećnih boja i počastim se još jednim nadanjem, da  proleće nosi ljubav, možda ipak ovo proleće ili neko, naredno.

http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-hiljadu-suza-jedan-osmeh/

Poezija je ponovo u modi: Hiljadu suza, jedan osmeh


Odlomak iz romana “Putovanje kroz san Ksenije Lovrić”

Nije ova tuga zbog bola, nisu ni rane zbog povreda, nekad je tuga ono što ušeta neobjašnjivo u nas po rođenju, dok gubimo smisao u svom postojanju. Nekad volimo bez razloga nekog ko to ne bi trebao znati, nekad ljubav damo pogrešnima i zbog toga se vasione preokrenu. Nekad Bog tako hoće da se poigra, nekad dođemo na red, da nas pogleda, nekad nas zaboravi, a mi se mučimo tražeći razloge u tome zašto nas taj neko više ne voli, zašto je ljubav postala prolazna umesto večna, zašto sve mora jednom proći. Nisam bila filozof, kao drugi u porodici. Neka to postanu pametniji od mene. Samo sam želela da svi budu srećni, pa ako to ne mogu biti sa mnom, povući ću se u svoj svet. Otići daleko u neizbrisiv prostor u kome želim ostaviti deo sebe u svojim mislima. Nema potrebe da se ljubav izgovara. Oseća ga srce kome je upućeno. Ljubav je granica za ludost, bezgranična lepota u kojoj se utapa duša dok voli, a strast je prati uskovitlana u mislima kao u moru koje se igra životom. Voleti i umreti za mene je jedan pojam koji se nepravedno razdvojio u dve kategorije reči. Smrt je blaga za moja osećanja koja sada imam i koja će me pratiti na putovanju na kome se moj život razdvaja. Kada dobiješ moje pismo sedećeš zamišljen i usamljen na obali. Možda ćeš nekoga voleti i ti, usamljen, ali osećam da ću motriti na tvoj lik iza nekog oblaka, skrivena, da te čuvam. Jednom kad me ne bude, sutra kada me ne bude, jer put snova je sada moj neizbežan i jedini način da te zaštitim od sebe, da te ne napustim.
Onaj koga volim, biće uz mene i veruj da će mi biti dobro iako bi me tvoje ruke povratile u život, tvoj dodir koji je bezgranično nežan i miluje, ruka na čelu bi me ispratila bez suza. Ja sam dozvolila sebi jednu ljubav, neobično čistu, bisernu. Dobila sam poljubac anđela i krila da se sakrijem od života, baš kada mi je to bilo najpotrebnije. Taj poklon mi je poslat u vidu čoveka, koji je nešto više od toga i ljubav kao dokaz o bezgraničnom poverenju i milosrđu koje budi. Kada je sat počeo da otkucava neko vreme provedeno u mislima sa tugom, postalo je kraće. Misli o bezgraničnom i lepom nikad se ne završavaju, kao ni život.
Kada budeš čitao moje poslednje pismo tebi, upoznaćeš nekog ko je bio sve u mom životu, upoznaćeš sebe. Na mom putu sve sam ostavljala da bih se prepustila dodiru samoće u kome duša ne bi patila ili bila sama. Shvatićeš da je ljubav emocija koja graniči sa smrću, da je mrak u očima nešto što gasi luč ako je ne održavaš, da je ime nešto što ljudi daju, a život Bog određuje. Svaka je majka u iskonu dete, koje podiže svoje. Svaki je čovek zidar nebeskih kula. Ono što nas određuje je put kojim ćemo krenuti. Ako korak zastane i pokoleba se, više neće imati vremena da se vrati. Svako vraćanje neće doneti ono isto, otvoriće rane. Moj put je i tvoj put na kojem ti niko ne stoji. Na mom putu sam stajala jedino ja, izgubljena u neodlučnostima i slabostima. Nemoj da tvoj put bude ispunjen tugom. Tuguj u sebi, zastani na svom dlanu, popij sa izvora i osmehni se. Ti si neko ko mora voleti sebe da bi se otkrio ljubavi da te nađe. Život je neobična igra žmurke, većinom splet ironije sudbine, promašenih susreta, nezagrljenih svetova, razdvojenih obala. Ti svoje spoji.
Dok čitaš ovo sediš na zlatnom pesku koji te miluje. Neka te svaka čestica podseti da sam bila prašina i da će sve skliznuti utopljeno u ovu tišinu koja donosi mir. Neko ko me je bezgranično voleo, bio si ti. Neko ko me je ispratio bio je deo tebe iako nisam dozvolila da osetiš taj bol, kada budem odlazila. Svaka reč se ispisuje zlatnim slovima na tom pesku na kojem se stvara budućnost koju ti određuješ. Volećeš i to je dovoljno za sreću. Boleće te jer sreća je samo privid radosti. Ono što će te ispuniti neće biti drugi čovek ili žena, jer u nedogled možemo tražiti obličja u koje je duša spakovana. Ono što ćeš pronaći da voliš, bićeš samo ti preslikan u nečijoj duši.
Prelazeći hiljade kilometara da bi upoznao sebe nije bio cilj koji bi mene zadovoljio, zadatak koji bi ispunio, da bi pronašao sitnice mog malog života. Nisam ni imala cilj. Želela sam na tom putu da shvatiš da si voljen više nego život, da je ta ljubav univerzalni zakon koji je zaposlio svaku česticu da ti se raduje. Moj život za tvoj, samo je sitnica koju pretpostavlja žrtvovanje, kao ružna reč koja se oštro prelama. Nije žrtvovanje ljubav. Voleti… znači živeti. Duša se jednom voli, a kada se pronađe to je taj biser, srebrni biser u školjci koji nikad nemoj zatvoriti. Nakon hiljadu suza, bio si moj osmeh. Nakon bezbroj pređenih kilometara obale, moj svet se spojio s nekim ko je prijao i kao iluzija i kao taj osmeh, sličan tvom. Život kojeg sam se sećala više nije imao prošlost. Kišne kapi su izbrisale linije sa mojih dlanova i postojao je samo zagrljaj u kojem sam zaboravila tu bol.
Otkucaj ili još dva mog srca tebi su posvećene, u mislima sa tobom protrčala sam kroz sve naše stenke sećanja u kojima smo se smejali, plakali ali obavijeni tankim slojem večnosti koju ćeš nekom pričati. Moj život pretpostavljen tvome kao nešto što nije žrtva već samo ljubav, a ljubav laka i podatna kao taj biser u školjci, koji nikad nemoj zatvoriti.


http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-ambient-awareness/

Poezija je ponovo u modi: Ambient awareness

Mnogi prijatelji pesnici su me pitali zašto tvrdim da poezija nije u modi. Koji su bili moji razlozi da kolumnu i blog tako nazovem. Da li ja to zaista tako i mislim? Zar poezija nije uvek bila u modi? Možda jeste nama romantičarima, ali priznajte sebi, većina će pre izabrati roman nego stihove. Retko koja knjižara otkupljuje knjige poezije. Distributeri traže isključivo prozu ali ipak u poslednje vreme mogu da osetim dah poezije, s obzirom na to koliko mnogo pesničkih grupa postoji na društvenim mrežama, portalima i blogovima. Izgleda da se vreme menja, što je logična posledica činjenice da se sve vrti u krug. Pre više od šest godina sam i sama stidljivo počela da objavljujem stihove, koje beležim još od srednjoškolskih dana. Strepeli smo i željno iščekivali komentare kolega, uvek najboljih kritičara naših dela. U inbox su stizali dobronamerni i oni manje dobronamerni saveti, ali čini mi se da je komunikacija bila na višem nivou nego što je to danas. Postojalo je svega nekoliko pesničkih grupa na fejsbuku. Svi smo željno iščekivali da neko napravi zajedničku knjigu ili zbornik. Bio je poseban osećaj objaviti pesmu, pročitati svoje stihove na promociji, učestvovati na festivalu. Osećaj uzbuđenja je neponovljiv. Onda kreće prva zbirka, kao logičan sled i rezultat rada, zatim druga, treća i tako dalje. Osećaj radosti je i dalje prisutan ali nikad u onom intenzitetu kao kada vam je neko objavio prvi put pesmu.
Sada postoji veliki broj pesničkih grupa i to je veoma lepo, ali nas ta ekspanzija, koliko spaja toliko i otuđuje. Sve je manje komentara, a mladi pesnici prosto vape da čuju mišljenje o svojim stihovima što i jeste svrha osnivanja i postojanja pesničkih grupa. Zato bih volela da imamo više vremena da se posvetimo jedni drugima, da razmenjujemo, kako stihove tako i misli. Istina je da nemam neko naročito mišljenje o informacionim tehnologijama iako je to bio moj master rad na fakultetu. Pored toga, ne dopada mi se mnogo toga što je napredak doneo ili promenio, ali što se tiče poezije i umetnosti, društvene mreže i internet su uspeli da umreže i ujedine pesnike i umetnike iz čitavog sveta, a samim tim je krenula i razmena pozitivne energije, osećaj lepote i ekspanzije duha. Elektronske zbirke, časopisi i književni portali povezali su umetnike širom sveta boreći se protiv skupih poštarina i putarina. Uskoro će i “Evropski fejsbuk pesnički festival” koji organizuje „Banatski kulturni centar“ iz Novog Miloševa, a koji pokazuje da je poezija univerzalna kreacija ljudskog duha i briše sve granice između pesnika, nacija, država i jezika.Fejsbuk festival je specifična manifestacija koja se odvija i uživo i preko interneta, što je još jedan dokaz vrednosti i korisnosti postojanja društvenih mreža. Poezija kao razlog dobra ruši sve granice i na sve moguće načine dopire do otvorenih srca, oplemenjujući svakodnevnicu, vreme i prostor u kojem smo prinuđeni da živimo ali ne više i uslovljeni okolnostima već sposobni i spremni da sami kreiramo naš sopstveni ambijent. Mi, koji smo rođeni u prošlom veku navikavamo se na život u svetu modernih tehnologija ali i na svet u kojem je ogromna razmera dobra i zla, siromaštva i bogatstva. Život u tom prošlom veku je porazumevao obavezan odlazak u biblioteku dok sada imamo mnoštvo portala na kojima možemo u svako doba i na svakom mestu doći do omiljene knjige, pesme, vesti o konkursu ili neke druge korisne informacije. Sve to ima i svoju drugu stranu. Često budi dozu nestrpljivosti, jer nam je mnogo toga omogućeno na „klik“. Međutim, iako se većina nas slaže da je divan osećaj držati knjigu u rukama, osetiti miris sveže štampe, na isti način moderne informacione tehnologije nam pružaju i vizuelni užitak. Istu tu knjigu možemo pročitati i prelistati na ekranu, što je zaista fantastično. Virtuelna stvarnost i atmosfera u kojoj buduće generacije odrastaju može biti pozitivna u granicama svoje primenjivosti, ali ako se pređe granica, postaje opasno, po oči, kičmu, i što je najopasnije, po dušu. Razmišljajući o svakodnevnici, uvek prvo pomislim na uslove u kojima živimo na ovim vekovima osetljivim prostorima. Pod uslovom da je čovek socijalno biće i ima potrebu da se integriše u svojoj sredini, u savremenom svetu može da se oseti posebno usamljeno, naročito ako živi izvan granica nekih njemu bitnih dešavanja. Mogućnosti da obogati svoj život i da učestvuje u brojnim kulturnim dešavanjima i na kraju da sazna za njih, pruža mu upravo internet i boravak na društvenim mrežama. Možda je i ovaj “realni život” samo privid života. Atmosfera je gotovo izjednačena. Ako ne postoje realne okolnosti koje bi nam pružile više i proširile vidike, otvaramo „prozore“ i saznajemo svet oko sebe na taj način. U toj potrazi ćemo se kao Alisa u zemlji čuda suočiti sa stvarima koje se nalaze s one druge strane ogledala. Pitanje je da li ćemo podleći i uspeti da prepoznamo iskrenost ili dobronamernost od iskrivljenih predstava, da li je s druge strane neki paralelni svet koji nudi sve „na klik“, počev od prijateljstva, ljubavi, utehe ili neke druge robe. Ono što mi se manje dopada u toj ekspanziji virtuelnog je to da se gubi osećaj da iza profila zaista postoji ljudsko biće. Ljudi se „dodaju“ prema izgledu, afinitetima i nakon kratkotrajne upotrebe izbrišu, potom se biraju novi i tako u krug. U paketu su obavezni i lajkovi kao dokaz privrženosti. Liste prijatelja su poput kusne liste na berzi – promenjive. Duša napaćenog intelektualca koji pokušava da funkcioniše u ovom svetu, egzistira frustrirana neuspelim pokušajima da neke stvari promeni. Logičan nastavak se očituje u begu iz stvarnosti ili u potrazi za zadovoljenjem. Na kraju se može osetiti samo bol u očima i zamor. Jesu li društvene mreže idealno rešenje za takav beg ili ćemo upasti u još veću zabludu, pitanje je o kojem bismo mogli raspravljati satima. Živimo u novom dobu koje moramo prihvatiti bez obzira na to da li i ono nas prihvata. Kao terapija se predlaže umerenost, idealna kao lek za bilo koju dijagnozu. Na kraju, ovo moje glasno razmišljanje i potreba da odgovorim svojim prijateljima zašto mislim da je poezija ponovo u modi, dovodi me do zaključka da ona to zaista i jeste ali u velikoj meri zahvaljujući društvenim mrežama i internetu. Na taj način poezija koju živimo ima mogućnost da bude kreirana u atmosferi “oslobođenosti”, gde izraz “mreža” ne uslovljava vezanost već povezanost i tu je njena najveća vrednost.


http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-umetnost-i-romantika/

Poezija je ponovo u modi: Umetnost i romantika

Ponekad mi se čini da živimo u vremenu u kome nam ostaje sve manje vremena za maštu i romantiku. Možda su umetnici često usamljeniji od drugih ili im je potrebno da mnogo više vremena provode sami. Radi se samo o tome da oni žive u svetu koji su ogradili aurom od kristala. Možda su njihove emocije ekspresivnije od emocija drugih ljudi ali ništa se senzacionalno ne dešava u njihovim životima, osim što imaju potrebu da u svom hodu ka lepoti podele osećanja kreirajući lepotu. Kako objasniti i povezati umetnost i romantiku, ima li veze nečiji život s onim što se ispisuje ili oslikava ostavljajući zapise. Da li je potrebno staviti se u samoću da bismo stekli potrebnu mudrost ili zrelost. Neki logičan raspored sazrevanja i jeste namerno stavljanje u samoću, neophodno mesto za razmišljanje, potom otvaranje i kretanje u život gde se realizuje prepoznata umetnost i ljubav koju tek kao zreli možemo da transponujemo iz stanja asocijativne apstrakcije.
Kretanje kroz lavirint počinje da liči na igru koja prestaje da bude igra tek onda kada se oseti zamor. Radost i čistota detinjstva vremenom poprimaju boju rđe koja se ne ispira činjenjem ili nečinjenjem već ostaje nataložena pretvarajući se u bol baš kao patina na starim brodovima usidrenim u rečnoj luci. Često sa ironijom govorimo o ljubavi. Radi se samo o tome da postoje strahovi da bismo ih se oslobađali. Porok koji se zamenjuje drugim i u nedogled nastavlja da prija, svesno nanoseći štetu. Sve manje ljudi veruje u ljubav, a sve više gubi veru u nju iako je osnovna misao priče. Povlačenje iz straha od povređenosti, nesigurnost često dozvoljava propuštanje prilike koja može biti samo jednom pružena. Ljubav kao i lepota postaju prolazne živeći od danas do sutra. U potpunoj koliziji s moralom, lepota postaje devastiran pojam prepostavljena osvajačkim tendencijama koje se talože sve više pretvarajući karakter u negativ.
Tako moja junakinja s Kosančića posmatra svoj život tražeći puteve kojima bi prošetala svoje misli u nekom oplemenjenom prostoru bežeći od trivijalnosti svakodnevnice koja bi je uokvirila u radno vreme, brak ili neku neodgovarajuću vezu. Mnogo čega se ona užasava, od tajnih veza, oženjenih muškaraca, bogatih snobova do siromašnih intelektualaca. Opterećujući tako svoje misli, njene male ljubavi postaju velike iluzije. Verujući samo u  predstavu onog što želi da vidi, skriva se iza sopstvenog straha, bežeći u svet koji mora da sagradi svaki put iznova kada neko takav izađe iz njega. Njena ulica je mesto novoizgrađenih snova. Mesto na kojem se okupljaju i žive ljudi slobodnog duha, tamo gde je dvorište nezamislivo bez štafelaja ili nežne melodije koja se rasprostire nošena vetrom, pretvarajući zvukove violine u kapi kiše. Ulice popločane kamenom, pogled na reku, buka automobila koja se meša s mirisom soli u čulima, postaju mesta idealna za traženje odgovora.
Ruševne zgradice, ogoljene fasade, kiša na trotoaru, koraci i lupkanje potpetica doprinosili su atmosferi u kojoj su se prelivale boje s kamenih ploča. Njen mali život se sastojao od velikih želja, a ispunjen sitnicama koje su činile mnogo toga gradeći prošlost dan po dan, koja se kasnije pretvarala u sećanja. Za nju samoća nije značila i usamljenost. Smatrala je korisnom za izoštravanje čula. Zamišljajući svakog čoveka kao portret, kompoziciju boja, od boje glasa, pogleda, sjaja u očima, do onoga što zrači njegova energija. Bitan je taj sjaj u očima, a ne cipele ili kaput. Oni nisu pokazatelj toga da li smo još uvek ljudi sa dušom. Gubimo li veru. Ako ne verujemo u ljubav, ni u šta ne verujemo. Umetnost neće promeniti svet ali će nas stavljanje u samoću preispitati o željama i strahu od života. Suočiće nas sa onim od čega bežimo prepoznajući u drugim ljudima. Hrabrost je prevazići sebe i svoje slabosti. Kada zavolimo taj lik iza ogledala, a ne onaj u ogledalu, shvatićemo da postoje odgovori. Miris nije izašao iz cveća, a dobronamernost nije nestala iz ljudi. U pitanju je strah od života, od uspeha i neuspeha od sreće ili povređenosti. Nadamo se, a ne očekujemo da će se nama nešto dobro dogoditi, često navikli na neuspeh. Živimo u vremenu u kome je teško zbog svojih zasluga postići uspeh ali to ne znači da nismo dovoljno dobri. Bitno je voleti i sebe i život, pronaći taj smisao u sebi, ono što će nas dovesti u stanje harmonije duše i tela. Verom u sebe, sledeći sopstveni put, pa bio on izmaštan ili ga prelazili u stvarnosti, potrebno je staviti se u samoću i promeniti način razmišljanja, dozvoliti sebi nadu i želju. Unapred ne znamo šta će proisteći iz prostora u kojem smo sami sa sobom i svojim mislima ali ćemo bar pokušati da sublimiramo strahove i suočimo se sa neopohodnošću prevazilaženja.
Presađen cvet ostaje u zemlji koja je svuda na planeti ista. Njen miris ne iščezava ni onda kada se ubere. Umetnost i romantika su kao biseri pobacani svuda unaokolo, stvarani u samoći koegzistiraju kao igra koju pokreće interakcija u vremenu koje ga ne apstrahira već tumači iskreno i eksplicitno.



http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-ambient-awareness/

Poezija je ponovo u modi: Junakinja sa Kosančića

Pogledi s Kosančićevog venca

Piše: Zorica Tijanić
Stanujem u potkrovlju na nepostojećoj adresi, u zgradi čiji je broj izbrisan. Moja jutra se bude uz škripu tramvajskih šina. Uz miris kafe koja ima najlepši ukus samo dok se pije na delu terase gde raste cveće bele boje i “puca” pogled na brodove optočene patinom. Ti brodovi još uvek nisu isplovili i kao da čekaju da ih ispratim, a ja se dvoumim. Moji su pogledi na svet sve ono što mogu da vidim dok gledam srcem. Svaki put kada poželim da se osetim kao srednjovekovna dama, da zaboravim da sam samo emacipovana žena sa beogradske kaldrme, obujem najviše štikle, u inat neravnom terenu i krenem u obilazak voljenog grada. Muzika koja me prati putem, cvrkut je ptica koji se meša sa tišinom. U odluci da napustim sigurnost svog pogleda i otisnem se u šetnju sa uspomenama, poput moje junakinje, koja hrabro za ljubav gine, ne razmišljajući da postoji sutra. I mene će ta bezuslovnost, znam jednog dana, ubiti ali živeti bez ljubavi je tiho umiranje. Prvo gde mi se pogled zaustavi je mesto gde istorija počinje i završava nekim nepisanim pravilima. Mesto gde vreme još uvek stoji, iako postoji više od dve stotine godina.Udahnem miris slikarskih boja i nahranim pogled koloritom koji mami a potiče sa krovova starih kuća obloženih crvenim ciglama i oknima zelene boje, i tako nastavljam dalje mučeći se po neravnom terenu, ali hrabro, uživajući u zvuku večernjih zvona sa Saborne crkve. Kosančićev venac, najstarija kaldrma u gradu mami Varoš kapijom koja ima osmeh tajanstvene dame, koja se uputila da sedne na omiljenu klupu i posmatra neke prošle živote u svojoj mašti, hodajući pored junaka iz Selenićevog romana iz broja 7 i Pekićevog hodočasnika Arsenija Njegovana, zamišljajući kako bi bilo da i sama živim putujući. Tako se i moja junakinja nastanila u ovom kraju, došavši s mora, s lakoćom se saživela sa legendama, koje šetaju zajedno s njom u visokim štiklama po kaldrmi i šeširićem na glavi, osećajući ženu u sebi, živi svoju ljubav svakodnevnice verujući da duša nije na prodaju. Uz miris štamparije, srednjovekovne biblioteke, leči svoj ranjeno srce, otkrivajući novu ljubav koja zaokuplja čula. Zabranjena ljubav, prema nekom ko je zauvek venčan sa nebeskim, postaje volja sudbine spremna da se promeni. Ljubav prema lepoti je nešto što može zameniti bilo koju drugu ljubav, porok za vrlinu, maštu za stvaranje, strah za odvažnost, improvizaciju pretvoriti u kreativnost. Tako i ona menja svoju neveru za veru, povlačeći se u svoj svet kojem ne pripada, pa se vraća otvarajući širom vrata spoznajama da ljubav ne može biti greh ako se voli srcem prepoznata duša bez obzira da li će biti i voljena. A ja, nastavljam šetajući, lagano dodirujući dlanom kamene zidove kuća koje čuvaju misteriju nekih starih vremena i skrivaju priče koje su živeli njihovi stanovnici, sećanju koje još uvek stoji na granici između jave i sna, tamo gde je vreme zamenilo brojeve za ljude, a ljude pretvorilo u brojeve…



Нема коментара:

Постави коментар