Странице
- Početna
- Miris daljina (zbirka objavljena 2013)
- Zagrljeni tišinom (zbirka objavljena 2014)
- Porubljeni snovi (zbirka objavljena 2014)
- Od susreta do... putem dodira (zbirka objavljena 2014)
- U vrtlogu burleske (zbirka objavljena 2016.)
- Putovanje kroz san Ksenije Lovrić (roman objavljen 2015)
- Četiri portreta sa Kosančićevog venca (roman objavljen 2016)
- Pravljice so... Priče za decu (objavljeno 2016)
- Leptiri (Franjo Frančić & Zorica Tijanić)
- Do svidanja, Avgustina (2018)
- Vanja (2018)
- Bluz za Auf Wiedersehen (2020)
- Kolumne
- Video snimci
понедељак, 30. мај 2016.
недеља, 29. мај 2016.
Poezija je ponovo u
modi: „Iz dnevnika srca“ Miroslava Lj. Rankovića
„Pre
četrdesetak godina, ušao sam u jednu sasvim malu orahovu ljusku i zaplovio ka
horizontu. Avanturistički duh i jaka želja vukle su me sve dalje i dalje...“
Miroslav Lj. Ranković
Sve dalje i dalje
osluškujem šum talasa koji me vode kroz priče. Ljubomorno čuvam svoje pravo da
prva pročitam rukopise, tek stasale, sveže, pune boja, mirisa. S ponosom se
budim zagrljena magijom kalemegdanskih brežuljaka, jedva čekajući da ponovo uzmem u ruke priče,
ovenčane naslovima koji čine jednu pesmu, zaokružujući beskrajni vremenski
krug.
Miroslav Lj. Ranković,
moj prijatelj, kolega, drug. Neko ko mi je pre mnogo godina pružio ruku i
poslao s poverenjem pdf svog prvog romana „Sara“ koji je preteča ovih divnih
priča o gradu koji čuva dušu i koji svakodnevno podeli bezbroj radosti
usamljenim i onim drugim, zaljubljenim dušama.
Ume samo da voli.
Beskrajno voli i piše o svemu što osvešćuje duhovnost i rast u toj duhovnosti
čineći čoveka, čovekom.
Ponosna sam. Radosna.
Ushićena. Zamišljena. Upitana. Preispitujem se. Hodam. Razgledam. Prolazim.
Verujem. Želim. Volim. Sve su to ciljevi Miroslavljevih reči koji su nam sa
smislom predočeni u ovom Dnevniku.
Zahvalna što imam pravo
na prvu reč, trudiću se da na narednim stranicama i vama dočaram način kako su
nastajale priče iz Dnevnika srca. Sigurna sam da će dopreti i do vaših srca,
kao što je do moga.
One su nastale iz
korena detinjstva i duše koja je jedino sposobna da čisto, bezuslovno i iskreno
voli. Zakotrljale su se iz orahove ljuske niz vodopad i završile na izvoru
mudrosti i znanja koje nas osvežava gaseći žeđ.
Budi u nama
radoznalost. Šta sve tu piše. Šta je to Miroslav otkrio u svom dnevniku. Šta se
to u njegovoj duši skrilo i šta je želeo da podeli sa nama.
Ove su priče dugo u
meni sazrevale. Danima je stajao taj Dnevnik srca pored mog kreveta. Onako
usput, uzela bih da pročitam pred spavanje jednu ili dve, ne bi li mi san bio
mirisniji i ispunjen lepšim bojama. Uspeo je Miroslav da mi pošalje snove na
bogojavljansku noć, kao proročanstvo koje „miluje oblake prihvatajući pahulje u
znak najave rodnog leta i posipali ih pretvarajući grad u bajku...“
Za to je ponovo bila
potrebna samo „... čista ljubav“.
U buđenju bi me
„dodirnula duga“. Pogled na Hram i uzlet na dugu koju je „zagrlio ljubeći širom
otvorenih očiju, jer pogled s nje nije mogao da ispusti, mekane i poslušne....
ume da uzvrati i voli i pusti nekog poput mene da sa nje pogleda ka Čuburi i
vidi Princezu, jer sa nje zidovi nemaju moć da skrivaju.“
Ne mogu da otkrivam magline
i čestice koje grade ove stihove kao vredni neimari u želji da naprave i
sagrade zidove protiv tuge. Za nju nema mesta među ovim redovima. Ovde se lebdi,
ljubeći život koji donosi sreću, osvešćujući radost življenja.
Miroslav je dnevnik
pisao redom, nakon bogojavljanske noći, svoju predanost hrišćanskom duhu je
otelotvorio u priči o Svetom Savi ne propuštajući da nam pokloni stihove. Ne
samo nama, već i pravoslavnoj deci. Nije to uradio zbog aplauza. Hrišćanska je
nagrada upravo u tom davanju koje ne zvoni na sva zvona, već prohodi kao
misionar recitujući iz srca.
Nakon toliko pređenih
kilometara, noseći u naramku beskraj ljubavi, umeju leđa da zabole. Tad znamo
da je vreme da se pođe ka peščanoj svetlosti. U pustinju, na izvor svetlosti
stazama koje su senke pratile putem, vodeći i vraćajući tu istu svetlost ka
izvoru.
Vodi nas Miroslav, tamo
gde bi to najmanje očekivali. Pravo u sebe, u svoju svesnost, da se preispitamo
koliko smo narasli u duhu. Hodati ka senci, pratiti je. Čovek oseti samo lakoću
i radost. Iznenadićete se kakav je osećaj, miris, toplina i melodija senke.
Miroslav kaže da je od harfi. Možda to anđeli sviraju, ali samo će poneko od
nas uspeti da čuje.
I onda, iz te pustinje,
spreman da hodočasti manastirima. Miris voska i tamjana približava nam svojim
veštim rečima, ali koje izviru iz srca i dopiru do naših. Molitva koja leči.
Nebo iznad duše, duša pod nebom. Neslućena lepota tišine. Ispunjenost. Nije
potrebno mnogo reči da dočara tu svetost melodije molitve i blage reči koje
miluju.
Tako ispošćen, isceljen
i nadahnut vraća se među ljude da ponovo i iznova voli još više. Princeza sa
Čubure, tog kraljevstv a beogradske varoši živi kao zlaotkosa. Samo on ima
pravo na njenu lepotu. Samo je ona slaba na njegove tonove koje čuje drugačije
od ostalih. Zadivljeni jedno drugim žive svoju modernu legendu.
On ume da voli i
prijatelja. Savska vila je dokaz da se prijateljstvo čuva kao bratstvo i
sestrinstvo, kao jedan čudesan dar božije milosti.
„Mene je pomilovao
dašak mirisnog vetra podsećajući me na ljubav, koja mi je darovana
postojanjem...“
Zašto Dnevnik Srca? Spremite
se da volite. A vi hejteri, uzmite i vi ovu rukovet i zarumeneće vam se obrazi,
a oči od nežnosti zasuziti. Tako će i vas zahvatiti talas čestica ljubavi u
kojima ćete se izgubiti potpuno i zapitati zbog čega ste bili tako negativni,
kada je oko vas samo lepota, koju niste primećivali.
Zato je Miroslavu dato
da voli, da zabeleži, bilo četkicom na platnu, bilo objektivom, bilo olovkom.
Bilo, kako bilo, fokus je usmeren ka lepoti. To je mesto na kojem bol postaje
manji, a vreme kraće.
I onda on kreće sa
pitanjima, „Kako naslikati Beograd?“ Zar je moguće naslikati svu tu ljubav,
toplinu, stapanje sa bićem grada koji je živ, koji ima dušu. Kako naslikati tu
dušu. Nikako drugačije nego „zatvorenim očima.“
Nekad tu boju nanosi
prstima, oblaci nestaju u belini osmeha, a na reci se ljuljuška mali čamac
budeći talase ljubavi. Nije sladunjavo, ali je opojno. Daleko od klišea, ali
blizu duše. Slike se rađaju i žive u beskonačnom univerzumu.
Proleće u čaroliji
majske večeri, Zemun grad u kome se poštuje čovek kao ličnost. Zato Miroslav
kaže da je sazdan po njegovoj meri. Meri čoveka. Grad koji zavodi svojim
mirisom. Grad na čijim sam obalama osećala miris mora i prve ljubavi, koja još
uvek traje.
Gardoš, mesto gde prestaje
buka, gde započinje magija, a potrebno je preći samo stotinak stepenika da vam
ubrza srce i da osetite lepotu i posebnost tišine koja govori hiljadama
stihova, koje će vam se probuditi u srcu. Pa i one zaboravljene. Poželećete da
zagrlite nekog, baš na tom mestu, gde je pogled poklon bogova.
Rekoh vam. Odvešće nas
Miroslav u čežnju, bez alternative, „kao biće koje je sposobno da voli i da
prihvati ljubav“, kako kaže u jednoj od poslednjih priča ili beleški u svom
dnevniku.
I onda smo opet na
talasima. Taman pomislimo da nema šta više da kaže, on nastavlja da nas vodi.
Tragovi iz oka su neizbrisivi plavi akvarel duše.
Saznaćete za pigmente
iz vode koji se razlivaju puštajući životu da raznese na sve strane, ali
ostavljajući lepotu. Obogaćen lepotom iz očiju pronalazi smisao u traganju i ne
zaboravlja najlepše tragove u obrisima pogleda.
Da ne bi bilo sve tako
mirno, u stihovima, zavodljivo, odvešće nas i na „Košavu“, da osetimo miris
prošlosti u „netragu“. Put iz Košave u Košavu je život koji posmatra kako teče
i ne očekuje velike događaje. On živi onako kako bi mnogi želeli. Slobodan,
neopterećen senzacijama koje su površne. Njegov je svet ispunjen u svakom
trenutku. Nahranjen lepotom, on uživa. Samo tako i može da živi.
Shvatićete ako
prošetate sa njim po hodnicima tame u pesmi koju piše vreme, a onda će vas
izvesti na svetlost da osetite razliku. Biće vam toplo. Ume da ugreje bojama
verujući u angele koji čuvaju noć od ljudi.
Slobodno navite nebeski
sat. Probudićete se negde u pola noći, žedni da se još malo nahranite sa tom
lepotom i umijete čistom izvorskom vodom.
U „Koraku na stazi
zlatnih sati“ zastaćete zajedno sa njim i osetiti radost osvešćeni da samo ako
se opredelite za umetnost kao način života, bilo da stvarate ili ste samo
„konzument“, kako on to kaže, bićete u svojoj svakodnevnici zaista ispunjeni.
Njegova je preporuka da
ostavite brige, jer je Bog taj koji nas čuva, poklanja nam na kraju knjige, šta
je to što je normalno u ljudskoj normalnosti. Preispituje se i odgovara.
Ne bi ovo bio dnevnik
da iz njega ne zapišete poneki citat, stih... Ja bih izuzela nekoliko, ali
jedan moram da ostavim za kraj...
„Vaš život vas vodi
putem vaših misli...“
Neka vas Miroslav
odvede putem svog srca, predivnim
stihovima i pričama koje je zabeležio. Možda ćete i vi poželeti da vodite
dnevnik. Možda neki tajni, brodski, skriveni. Zapišite u njemu svoja osećanja,
misli...
Priče iz Dnevnika srca
najtoplije preporučujem svima. Zavirite u dnevnik tajni jednog slikara,
umetnika, pesnika i pisca. Zakoračite na put lepote i zadržite fokus, upravo na
lepoti....
Zorica Tijanić
Zorica Tijanić
http://zoricatijanicpoezijamisli.blogspot.rs/
четвртак, 19. мај 2016.
Poezija je ponovo u modi: U slušanju boja
Poezija je ponovo u modi: U slušanju boja: „Slikarstvo je nema poezija, a poezija slikarstvo koje govori“ Simonid starogrčki pesnik Najlepši spoj u umetnosti od davina je slika koju prati pisana reč. Stvaralački opusi Miroslava Mike Antića, Đure Jakšića, Momčila Nastasijevića, Dušana Matića, Olje Ivanjicki i drugih sjedinjuju poeziju sa slikarstvom. Znameniti umetnici su bili i slikari i istovremeno su pisali poeziju. Potreba da se ispolji talenat i kreativnost ostala je u nasleđu da svedoči o svestranosti i lepoti izraza. Savremeni umetnici 21. veka su takođe krenuli stopama slavnih slikara i književnika, pa tako mešajući boje i reči doprinose da umetnost bude primenjena u lepoti svakodnevnog života. Oplemenjivanjem slika bojama, a stihova slikama, dobijamo akvarele koji se pretaču direktno iz duše. Potrebno je samo metafore i ukrase zameniti potezima četkice na papiru, ritmičkim pokretima oslikati strofu i rezultat će biti beskonačnost lepote u doživljaju. Moć umetnosti, tačnije slikarstva je u njenoj sposobnosti da nadraste
среда, 18. мај 2016.
KAD UMIRU JUTRA
Ciklus: Campana Immortale
Autor: Zorica Tijanić
Autor: Zorica Tijanić
Moja jutra umiru
u laganom hodu
niz jednu ulicu
u kojoj živim
u bezglasju
u laganom hodu
niz jednu ulicu
u kojoj živim
u bezglasju
Ponekad u odjecima
čujem zvona
sa stare crkve
dok vetar raznosi
miris lipa
čujem zvona
sa stare crkve
dok vetar raznosi
miris lipa
Tvoj pogled bi probudio
neka plava jutra
koja bi bila smiraj
beskraja
neka plava jutra
koja bi bila smiraj
beskraja
Ruke u zagrljaju
snagom vetra
raznose žute cvetove
odvajajući ih od
krošnje
snagom vetra
raznose žute cvetove
odvajajući ih od
krošnje
Posmatram lica
Neki ljudi žure
Oni drugi čekaju
Svoj red
pronalazim se u tebi
Neki ljudi žure
Oni drugi čekaju
Svoj red
pronalazim se u tebi
Posmatram obasjavanje
Oreol iznad neba
zbijen u jednoj tačci
Smeješ se nadmoćan
u gordosti zatečen
količinom očaja
misleći da piješ
sa izvora hrišćanstva
Oreol iznad neba
zbijen u jednoj tačci
Smeješ se nadmoćan
u gordosti zatečen
količinom očaja
misleći da piješ
sa izvora hrišćanstva
Ipak odan zabludi
prolaznošću otrovan
puštaš da te izbrišu reči
prolaznošću otrovan
puštaš da te izbrišu reči
Tuga se zaustavlja u
trajanju
Moja jutra umiru
bez tvog osmeha
na kome ćute zapisane
reči
trajanju
Moja jutra umiru
bez tvog osmeha
na kome ćute zapisane
reči
Posmatram tvoje ruke
pružajući ti svoje
Na mestu gde prekinut je niz
nastavljamo ćuteći udvoje...
pružajući ti svoje
Na mestu gde prekinut je niz
nastavljamo ćuteći udvoje...
понедељак, 16. мај 2016.
Kosančićev Venac najstarija kaldrma u gradu …
Kosančićev Venac najstarija kaldrma u gradu …: „Kosančićev Venac najstarija kaldrma u gradu koja ima osmeh tajanstvene dame“ „Mesto gde vreme još uvek stoji…:“ – Zorica Tijanić – Iz Romana „Četiri portreta sa Kosančićevog Venca“ Jedna od poslednjih sačuvanih ambijentalnih celina u Beogradu. Mesto na kome je još uvek moguće videti limenog petla kako pokazuje pravac vetra sa odžaka. Kraj kog nekoliko puta dnevno grli zvuk zvona Saborne crkve. Mesto poznato po kaldrmi, kafanama, slikarima, fotografima, književnicima, Miki Alasu i boemima. Mesto koje leži na ko zna koliko slojeva arheoloških nalaza? Ime je dobila po kapiji sagrađenoj u doba Turske okupacije Beograda. Bila je jedna od četiri kroz koje se ulazilo u grad. 1862. godine posle Turskog bombardovanja Beograda obndašnji stanovnici čekićima i polugama srušiše i odneše čuvenu „Varoš kapiju“ sagrađenu od kamena i drvenih greda.Verujem da je nastavila svoj život u zidovima tadašnjih kuća. Verujem da njeni tragovi postoje i danas ali da su vešto sakriveni. 1827. godine tik do kafane
петак, 6. мај 2016.
понедељак, 2. мај 2016.
Пријавите се на:
Постови (Atom)