недеља, 5. јул 2020.

IVANJSKI CVETOVI



U mirisu daljina zagrljena tišinom
porubila sam snove
Ti si obukao žute
pantalone u kojima je oblak
umesto tebe navratio na čaj...
čaj ubran od najlepših kamilica

U vrtlogu burleske okajah
susret bez dodira i rekoh mu - do viđenja
njemu koji je mogao da me voli
bar podjednako kao ti

U želji da ne tuguje više
Otpustih ga s radošću
razrešivši sebe žudnje
za klajdama zelenih i crvenih boja
i sepetom jabuka
U dvorištu mirisa lipe
obećanih jutara

U predvečerja ukradenim od neminovnosti
sedeli smo na stepeniku gde je mali dečak
ostavio otisak stopala koje vodi do trema 
na kome se zanjihao limeni luster 
pod igrom svitaca...

a ivanjdanski cvet
ubran rukom devojčice sanjivih očiju 
na rođendan tvoj
ostao je kao lotos u vodi
da pluta

Ako me pitaš želela bih...
ali neće nas više tvoja dobra duša
okupiti za trpezom
Vremenom sve dalji smo jedni od drugih
i ćutimo sav taj bluz duše
nakupljen u jednoj iskri suze

Zatajio ili zasjajio je iznenada
bez straha od samoće
pohrlivši da uživa u miru
zagrljen mojim tišinama
ušuškan mirisom daljina
ne(zaboravljen)
i odlučan da ostane baš tu na tuđoj
a našoj zemlji 

Ostaje na peronima i pristaništima detinjstva
zatočen u ramovima slika iznad trpeze
što činile su jedan život na prozoru
u mirisu lipa vredan kao zlato
izabran samo za nas

Za nas hrabre što rekli smo tuzi zbogom
i priboli srce da mučki ćuti
pa sad ne progovara praveći se da ne pamti ljubav
što bila je jednom u dvorištu uspomena
gde lugar i sad na rakiju navrati
pa kad prazno dvorište zatekne
pognutih leđa 
nebeskim drumom svoj put nastavi

... a sav taj bluz ponovo
u još jačem talasu se vrati
da deveti srpanj sa povorkom anđela
isprati...

Autor: Zorica Tijanić


(posvećeno mom voljenom đedi Iliji
9.  jul 1912 - 01. maj. 1995.)