среда, 29. јун 2016.

Moja pesma "Ti u hramu moje samoće" objavljena u e-zborniku  "U valovima stihova" koju je objavila Scuola di Poesia - School of Poetry - Hrvatska Delegacija i Udruženje Balkanskih umetnika iz Subotice

Ti u hramu moje samoće

Počivaš u hramu moje samoće
kao prva misao
u mom jutru
na ramenu
usnama

Caruješ bez prestola
otkriven istinom
poražen tišinom
klečeći pred jutrom
probuđen uspomenama
kojima te prizivam

Zaklonjen od moje tuge
u muzeju uspomena
čuvaš tajnu u kojoj
smo sakrili nas

Da li misliš da je umrlo vreme
u kojem sam te volela
i da sada živim po sećanjima
koja si mi ostavio da me
miluju dahom samoće

Dan za danom se živi i umire
sa pola duše bez tvog dodira
Onu drugu nosi tvoja duša
ploveći sa još hiljadu talasa reči
ispisanih iluzijom

U nepovrat odlaze senke
razdvojenih igrom Mefista
koji je poslao tri suđenice
da bace kletvu

Da li misliš da je umrla ljubav
u pustinji biserne obale
gde su nam perle obasjale put
Bosonog po ugarcima hodiš
proklinjući sudbinu

Zar ne osećaš da ti praštam

Miris trešanja se ne zaboravlja
kao ni poljubac u četiri i petnaest
i to u beskraj potrošenog dana
u kojem se kiša mučila da porodi
suze

U sećanju sežeš do bezdana
samoće koja te odvela
Ponos voljene Lady nije jači
od ljubavi u kojoj se više
ne prepoznaje tvoja nežnost
ali sluti da još uvek živi

Nije umrlo vreme u kojem
zaustavljaš satove
Osećam da si prisutan
Još zvona za nas zvone
prizivajući prošlost u crne svatove

Berlioz i ugašena cigareta u
popijenoj šolji kafe
Toplina Sunca u Mesecu
s kojim se susreće u jednoj sekundi
ali dovoljno dugoj da ne zaboravi

Žudnja ne umire ni kada se u mržnji
iz prkosa rađa...
Oslušni moj dodir kojim ti nazdravljam
Popićemo tu votku u Puškinovom kafeu
pa neka bude poslednja

Pišem pa izbrišem jecaj iz srca
Vreme je...
Znaćeš tačno kada treba da
se ponovo sretnemo

Na karti postoji jedna tačka
koju nisi ucrtao
Ja ću ti šapnuti u snu
onda kada ti ponovo ukradem san
a ti budi na oprezu
ili me pusti da u njega uđem

Pomerićeš horizonte
Preklopiće se zvezde
i voleću te ponovo
u svemiru bezdana tuge
i bićeš ponovo car u hramu
što kruni se trošan od samoće...

Ciklus: Campana Immortale
Autor: Zorica Tijanić

петак, 24. јун 2016.


O poeziji  Zorice Tijanić 

Franjo Frančič, književnik


Ob prvih prevodih poezije Zorice Tijanić, zrele, uveljavljene srbske pesnice, so se mi velikokrat v misli vpletali verzi slovenske pesnice in pisateljice Berte Bojetu, iz zbirk Žabon in Prizori iz hiše Karlestin. Ne da bi poskušal enačiti in vleči vzporednice, vendar je podobnost vsebinska in slogovna, osupljiva.
Njene pesmi so raznolike po tematiki, slogu in ritmu, je melanholična, ko se vrača v bližnjo preteklost, pesmi so navidezno preproste in berljive, zajemajo iz spomina na svoje najbližje, dogodke ki so pustili sledove v njenem življenju.
Ta navidezna preprostost in berljivost se razblini v pesmih, ko ubesedi samoto človekovega bivanja.  Gre gre za pesmi – slike, v njih je čutiti glasbo, ki je neposredno omenjena. Kot bi opazoval album besed,  kot bi bil na razstavi impresionističnih slik, objet s tišino. Preskoki, raztrganost, a vendar zaključen krog in sporočilnost. Posamezni lirični pasusi, opisi narave, prehodi letnih časov, dneva in noči, so kot poteze čopiča na platnu.
Vmesni mozaik pesniškega izpovedovanja, so daljši melanholični verzi, verzi polni trpke samote, hrepenenja in valovanja čustev.
Tretji, najmočnejši izpovedno, erotični naboj v pesmih nagovarjanja moškega, ki preko ženske pisave, pa naj zveni še tako stereotipno, pokaže na globoko prepad, na nemoč premagati razdalje telesa med moškim in žensko. Pesmi so kot odprte rane, boleče, žarijo v svoji trpki bolečini.
Zorica Tijanić je pesnica, ki nas s poezijo knjige Objeta s tišino popelje v svet hrepenenja, iskanja, samotne želje ljubiti in biti ljubljen . Njen verz je prepoznaven, dišeč in ljubeč do tistih, ki se zmorejo potopiti vanj.



Franjo Frančič  marec 2015

понедељак, 20. јун 2016.

Ti u hramu moje samoće

Ciklus: Campana Immortale
Autor: Zorica Tijanić

Počivaš u hramu moje samoće
kao prva misao
u mom jutru
na ramenu
usnama

Caruješ bez prestola
otkriven istinom
poražen tišinom
klečeći pred jutrom
probuđen uspomenama
kojima te prizivam

Zaklonjen od moje tuge
u muzeju uspomena
čuvaš tajnu u kojoj
smo sakrili nas

Da li misliš da je umrlo vreme
u kojem sam te volela
i da sada živim po sećanjima
koja si mi ostavio da me
miluju dahom samoće

Dan za danom se živi i umire
sa pola duše bez tvog dodira
Onu drugu nosi tvoja duša
ploveći sa još hiljadu talasa reči
ispisanih iluzijom

U nepovrat odlaze senke
razdvojenih igrom Mefista
koji je poslao tri suđenice
da bace kletvu

Da li misliš da je umrla ljubav
u pustinji biserne obale
gde su nam perle obasjale put
Bosonog po ugarcima hodiš
proklinjući sudbinu

Zar ne osećaš da ti praštam

Miris trešanja se ne zaboravlja
kao ni poljubac u četiri i petnaest
i to u beskraj potrošenog dana
u kojem se kiša mučila da porodi
suze

U sećanju sežeš do bezdana
samoće koja te odvela
Ponos voljene Lady nije jači
od ljubavi u kojoj se više
ne prepoznaje tvoja nežnost
ali sluti da još uvek živi

Nije umrlo vreme u kojem
zaustavljaš satove
Osećam da si prisutan

Još zvona za nas zvone
prizivajući prošlost u crne svatove

Berlioz i ugašena cigareta u
popijenoj šolji kafe
Toplina Sunca u Mesecu
s kojim se susreće u jednoj sekundi
ali dovoljno dugoj da ne zaboravi
Žudnja ne umire ni kada se u mržnji
iz prkosa rađa...

Oslušni moj dodir kojim ti nazdravljam
Popićemo tu votku u Puškinovom kafeu
pa neka bude poslednja
Pišem pa izbrišem jecaj iz srca
Vreme je...
Znaćeš tačno kada treba da
se ponovo sretnemo

Na karti postoji jedna tačka
koju nisi ucrtao
Ja ću ti šapnuti u snu
onda kada ti ponovo ukradem san
a ti budi na oprezu
ili me pusti da u njega uđem

Pomerićeš horizonte
Preklopiće se zvezde
i voleću te ponovo
u svemiru bezdana tuge
i bićeš ponovo car u hramu
što kruni se trošan od samoće...

петак, 17. јун 2016.

Poezija je ponovo u modi: Intermezzo

Poezija je ponovo u modi: Intermezzo: Ovih dana jutra mirišu na rano leto. Dok prolazim niz staru Varoš, razmišljam koliko predivnih trenutaka nismo uhvatili. Ponekad ne postoji dobar razlog koji bi opravdao rezistentnost na lepotu. Stari krovovi, čiji kolorit odaje prizvuk nostalgije i trošne fasade nose srednjovekovni šarm koji je večita inspiracija umetnicima. Deo su jednog vremena u kome se oseća atmosfera prolaznosti. Usamljen cvet na livadi je poput čoveka koji se bori sa tugom. Sve se menja i u prirodi i unutrašnjosti bića. Uvenuće i taj usamljeni cvet, izrastao daleko od polja na kojima rastu suncokreti. Tako i čovek svoj vek živi onoliko, koliko je to zapisano, bilo u zvezdama, ili na dlanu. Trag vremena je neizbrisiv na svemu osim na duši. Oduvek želim da uhvatim trenutak i sačuvam ga u mislima, da bih kasnije mogla da se sećam. Mokri trotoari nakon letnje kiše imaju poseban sjaj. Poneka kap sa oluka, podseti da vreme neumitno teče, mereno otkucajima sata ili srca. Posmatram slike, jer samo tako mogu da vidim.

четвртак, 16. јун 2016.

Nova zajednička knjiga Franje Frančiča i Zorice Tijanić

Nova zajednička knjiga Franje Frančiča i Zorice Tijanić: Pravljice so...  Pravljice so... Franjo Frančič, slovenački književnik i Zorica Tijanić, spisateljica iz Beograda, iz svoje dugogodišnje saradnje imaju zajedničku zbirku poezije „Objeta s tišino“. Ovih dana je završena njihova nova zajednička knjiga i očekuje se da iz štampe izađe krajem avgusta meseca. Radi se o pričama koje su posvećene deci, pod nazivom „Pravljice so...“ (u prevodu „Priče su...“). Izabrane priče će biti objavljene na slovenačkom, a kasnije i na srpskom jeziku u izdanju Zvezdanog kolodvora. Promocija knjige se očekuje u Ljubljani i u Beogradu, na Sajmu knjige. Iz predgovora: Čarobno detinjstvo Svako ima svoje detinjstvo. Deca svoje žive, odrasli ga čuvaju u uspomeni, a moje? Moje detinjstvo je bilo nešto najposebnije ikad, kao što je i vaše sada. Samo treba da ga pronađete i negde sačuvate da ostane uvek lepo i nežno.  Otvaram staru škrinju. Zelenu. Svaka kuća je imala svoj kredenac. Miris detinjstva, koji kada ga otvorite u sećanju izlazi u laganoj izmaglici, kao

субота, 11. јун 2016.

Otvori srce: STIHOVANIMŠAHOVSKIM POLJEM - FUNCHESSTICLITERA...

Drugo mesto za moju pesmu "En passant" u knjizi posvećenoj šahu "Otvori srce" na konkursu „FUNCHESSTIC”


EN PASSANT

Vučem poteze prolazeći poljima
Za mene je život i crno i belo
sastavljeno od pravila
Ne smem svuda jer samo sam kraljica
čiji je ponos njen tron
Moji su čuvari vojska od pešaka
i plavog neba toplo Sunce
Naša je borba samo igra
u kojoj ne smem da zaboravim
da sam dama jer u protivnom
gubim sve i ostajem sama

Ipak ja predaju potpisujem
i belom lovcu predajem Srce

Šahovska tabla je partija života
na kojoj se često pogrešni potezi vuku
i ne bi toliko bola na svetu bilo
kada bi jedni druge držali za ruku
Vučem potez posmatrajući figure
ne razmišljajući unapred jer život je sad
Biram mat jer svaki sklopljeni pakt
neizbežno vodi u borbu u kojoj
dobija onaj koji vodi ljubav
umesto da započne rat...

Otvori srce:


STIHOVANIMŠAHOVSKIM POLJEM - FUNCHESSTIC
LITERA...
: STIHOVANIM ŠAHOVSKIM POLJEM - FUNCHESSTIC LITERALNI KUNKURS - OTVORI SRCE!       Pred nama je nova elektronska knjiga objavlj...

среда, 1. јун 2016.