Zagrljeni tišinom (zbirka objavljena 2014)

Impresije o zbirci poezije Zorice Tijanić: Zagrljeni tišnom

Avdulah Ramčilović, književnik

O zbirci pesama „Zagrljeni tišinom“

 „Zbirka poezije Zagrljeni tišinom predstavlja moje putovanje između dva vremena, na kojem jedino priznajem ljubav, kao uslov opstanka.... Zbirku poezije Zagrljeni tišinom posvećujem svojim najdražima, porodici i prijateljima, koji su uz mene i moj su večiti gejzir iz kojeg crpim svoju snagu i inspiraciju“.  Zorica Tijanić

Nakon samo šest meseci od objavljivanja prve zbirke pesama Miris daljina, Zorica Tijanić je objavila i svoju drugu zbirku pesama Zagrljeni tišinom.  Na samom početku 2014-e godine u izdanju IA Nove Poetike izašla je njena nova zbirka poezije Zagrljeni tišinom, kao e-book i štampano izdanje u 300 primeraka. Pesnikinja je humanista, prijateljska duša, koja bi da svojom poezijom, osećanjima i ljubavlju da zagrli i ulepša svet, da svima udahne nežnosti koja nedostaje surovoj svakodnevnici. Da povede u maštu, ispriča doživljeno, podeli radost i tugu.
Pesme u ovoj zbirci su posebno nežne, sadržajne, životne, optimističke, prijateljske i pune ljubavi. U svakoj njenoj pesmi se provlači ljubavni motiv koji je nežno unet u pesmu kao najlepši miris, muzika, oblik i vizija. Vizija za ljudska bića koja se vole, za prijatelje koji se poštuju, za harmoniju i sreću u porodici i za vernu i večnu ljubav dvoje bića.  U njenoj poeziji je ljubav lajtmotiv, koji pesmama daje onu iskonsku duhovnu snagu i jačinu koju prenose na čitaoca.

U pesmi Između dva vremena ona kaže:

„Obogati moj dan svojim sunčanim pogledom i budi prvi koji će mi otvoriti oči kada se probudim i budi onaj poslednji koji će ih zatvoriti na putu izvan vremena, gde je jedino ljubav uslov da se ponovo sretnemo!“  
Pesme Zorice Tijanić stihuju o životu i svemu što donosi, a posebno o ljubavi kao suštini života svakog ljudskog bića. Ljubav donosi snagu za život, a ona je vođena istančanim osećajem da opiše život, ljubav, prijateljstvo, detinjstvo, rodno mesto, rastanke, susrete, dodire, radost, sreću i tugu. Ljubav u njenim pesmama ne tone u strastima i dodirima, ona je podiže na viši duševni titraj i nežnost. Ljubav je pristuna kao duševno stanje i kao jedna velika tajna koju bi život da otkrije, tražeći svoje razloge i objašnjenja, što daje i filozofski smisao njenoj poeziji. 
Sam naslov Zagrljeni tišinom je privlačan i ima simbolički i suštinski smisao, jer se u tišini najsnažnije voli, sanja, stvara i čuje. Tišina nikad nije sama, ona govori svojom snagom, najlepšim i najdubljim izrazom misli i osećanja koja se stvaraju u tišini, u toj harmoniji sklada duše i tela. Njene pesme su kao nalepša melodija, muzika, koja se provlači kroz celu zbirku. Harmonija i njeni zvuci na lep način su ukomponovani u nekoliko pesama. One svojom snagom savlađuju sve daljine i razdaljine, sve čežnje i nemire. Pune ritma i šumova nežnih porketa bića i prirode, mogu se uporediti sa pesmom praćenom najlepšom muzikom i plesom.
Misaono snažne i emotivno duboke, životne i pune doživljaja, stvarnosti i snova da je teško dati dovoljno dobar komentar. Samo se čitanjem može doživeti ono najelpše u pesmama gde je svaka reč jedna misao, svaki stih jedna priča, svaka pesma jedno kompletno književno delo. Čitanjem se pesma najlepše i najbolje doživi, s njom i sa autorom se čitalac identifikuje, razume poruke i poentu. To je humano, osećajno i snažno dejstvo poezije na nas i naše misli, naša čula i osećanja, jer pesme su čisti kristali izliveni iz nežne pesničke duše i toplog srca. Njene pesme su u stvari preslik njene bogate i emotivne duše, iz koje se iznedrila svaka pesma. Pesme se ne mogu dovoljno predstaviti, analizirati ili komentarisati. One su više od toga. Poezija se doživljava dušom kao najlepša poruka svetu.
Knjiga je napisana tečnim, pesničkim jezikom. Njen izraz se odlikuje slikovitošću u opisivanju, dubokim mislima i emocionalnošću u izražavanju, prijatnim ritmom u konstrukciji stiha koji odgovara sadržini pesme i raspoloženju u pesmama, punoćom i širinom značenja svakog stiha, strofe i pesme.
Ona postiže izuzetna efekat svojom slikovitošću, ekspresivnošću gde svaka pesma ima svoj ambijent, svoje milje gde se dešavaju sudbinske stvari i emocije. Svojim snažnim adekvatno odabranim rečima dočarava spoljašnji izgled, oblike i pokrete, zvukove i ostale osobine pojava, mesta i događaja tako živopisno, da ih mi sugestivno osećamo, doživljavamo i vidimo.

U pesmi Ponekad u jesen ona slika rečima:
 “Miris zime na pragu, kaput koji ogrćem umesto zagrljaja i samoća. Kesteni i mokri pločnici koji će biti staze mojih traženja na putu do nekih novih nadanja koja će jesen probuditi.“

U pesmi Rukavice:     
 „Opet kasni taj voz. Mraz mi izgrizao obraze. Rukavice ne greju. Na pola prstiju isečene, kao modni detalj. Koga to čekam ovog jutra, kome se to nadam.        
“ Mraz me zaledio. Srce mi stegao. Bol ne jenjava. Rukavice mokre i prsti ukočeni. Bol kroz vene. Vrisak kroz pisak lokomotive. Sići ćeš u moj zagrljaj sa tog perona koji me zapamtio, čekajući te jutrima, večerima, noćima.

Takođe i u pesmi Miris dunja ona kaže:
 „Ja ljubav pamtim po slikama, a tvoja odavno bledi, kao da stari. Miris je ono što me na tebe podseti, kad nema nikog da me razgovori i sa mnom posedi.... Ja ljubav pamtim po mirisu kestenja koje pucketa u jesen poznu....“

Najsnažnija pesma u zbirci je Karma ili sudbina. Takođe oslikana ambijentom luke:
„Naslikaj za mene luku, oblak i harmoniku. Isprati vetrom sva ona ružna sećanja i naše prve svađe i naredi talasima da očiste staze po kojima ćeš me voditi srećnu i nasmejanu. Naslikaj srce, usne i poljupce u jutrima koja su nas predosetila.“ Ona se uvek nada i iz očaja izlazi nasmejana: Mlad si, a od godina mojih stariji. Skrivam se od tebe, a ti me uvek pronalaziš, razloge da me vratiš srcem iznalaziš. I pitam se samo jesi li dug moj ili si sudbina, karma sa kojom se moj bol završava.“  

Naslovna pesma Zagrljeni tišinom ima dodir duše, kojom pesnikinja grli svoju ljubav mislima
„Dotakni me dušom i zagrli ljiljanima, uspavaj daljinama i ljubi, ljubi mislima.“ Takođe se nada i dočarava atmosferu iščekivanja voljene osobe    
 „... i samo se pojavi jednom s mirisom kiše u hladna predvečerja bez mnogo pitanja, baš onda kada se koraci uspore, a srce utiša svoje otkucaje u onim dugim satima koji se više ne broje minutama.“
 Njene pesme su napisane snažnim izrazima i rečima, adekvatno složenim u stihove u ritam koji prirodno proizilazi iz svakog stiha strofe i pesme, čime postiže sklad između glasovne strukture reči, misaonog i emocionalnog značenja, što omogućava čitaocu da prepozna i doživi raspoloženje pesme i sa njom se identifikuje. Stilske figure takođe znalački koristi i veoma je ubedljiva i umešna da preko njih izrazi svoje mišljenje, emocije i uopšte svoje želje i druge poruke. Pravu knjigu ne može da zameni ništa, ni Internet, ni fejsbuk, ni elektronska stranica, niti elektronska knjiga. Dodir papira, korice u rukama, njen sadržaj, čine je pravim prijateljem. Knjiga je kao živo biće. Ne postoji ništa lepše od knjige jer su u njima ljudi, ono nalepše što je Bog dao čoveku, njihovi životi, sudbine, događaji i doživljaji, ljubav, susreti, svetlost i tama, sve to i još mnogo, sav život koji pesnikinja doživljava i pretače u stihove iz svog srca i duše i šalje u svet čitalaca.
              

                                                                                         **********





ZAGRLJENI TIŠINOM

Dotakni me dušom
i zavedi usamljeno srce,
zagrli tišinom moje ruke.
Noć mi uspavaj mislima i
ljubi me daljinama.
Udahni me mirisom
okeana dok ploviš po
mojim uspomenama,
pa mi izroni bisernu
školjku u jednom pogledu,
koji mi je ispričao tajnu
o mladiću koji obećava.

Dušu mi nadom ispuni,
poljubi tiho na prstima
i hodaj mojim ulicama,
koje su šetale za nas
dok smo sanjali zagrljeni
tišinom i osvitali radosni
u nemirnim buđenjima.

Dotakni me dušom i
zagrli ljiljanima, uspavaj
daljinama i ljubi, ljubi
mislima.
I samo se pojavi jednom
s mirisom kiše u hladna
predvečerja bez mnogo
pitanja, baš onda kada se
koraci uspore, a srce utiša
svoje otkucaje u onim
dugim satima koji se više
ne broje minutama.


Komentar sa FB

Izoštreno je, ali mora više puta da se iščita, osećamo prelaz, kao da je dahom pisana, kao kad je zamagljeno staklo, pa prstom  ispisujemo najlepše poruke teškog i složenog života, najlepšim delom svog bića Zorice. Veoma zanimljiva, gusta i zbijena strast, koja greje prozeblu dušu. 

Goran Ivan Popović

U Beogradu, 21.januara 2016. godine


KARMA ILI SUDBINA

Daleko sam ti ljubavi, a ruke me tvoje
grle najsnažnijim dodirima.
Osećam te blizu srca, a daleko smo
miljama. Dani su između nas, putujemo
jedno drugom godinama. Kroz vekove
se upoznajemo i jedni druge ostavljamo.

Mora koja preplivali nismo čuvaju
svitanja za naše zagrljaje.
Daleko si mi dragi ostao, a osećam
tvoj dah u blizini i kao da mi šapućeš
mislima. Dlanovi moji upijaju sokove
tvojih nežnih poljubaca.

Pokrivaš me snenu u hladnim zorama
koje sanjam da će osvitati za naša
buđenja. Sačuvaj jedan život za nas
u nekim budućim životima za koje
ćemo se roditi očišćeni od prezira.
Sačuvaj ljubav koja će nas pratiti.

Naslikaj za mene luku, oblak i
harmoniku. Isprati vetrom sva ona
ružna sećanja i naše prve svađe i
naredi talasima da očiste staze po
kojima ćeš me voditi srećnu i
nasmejanu.

Naslikaj srce, usne i poljupce u jutrima
koja su nas predosetila.
Da te volim dragi lako su osetila i ugasila
noći koje mi budiše dane bez sunčanih
putanja i sad su iza nas. Da te volim
dragi napisaću ti mislima.

Onaj si pravi koji nikad za razloge
ne upita, a ja sam odgovor na sve
tvoje rebuse, zagonetke i pitanja.
Blizu si duši u sudbini koja je
naslikala tvoje ime iza i ispred mog
imena.
  
Daleko od mene, sve si mi bliže.
Daljine između nas stopama merim,
a duša mi rađa nemir. U moru si koral
što se retko pronalazi, a u meni ljubav
koja me sa staza nemira vraća i lek
mom bolu nalazi.

Mlad si, a od godina mojih stariji.
Skrivam se od tebe, a ti me uvek
pronalaziš, razloge da me vratiš
srcem iznalaziš. I pitam se samo
jesi li dug moj ili si sudbina, karma
sa kojom se moj bol završava.



IZMEĐU DVA VREMENA

Da li ti to mene voliš nežnim stihovima
koje ti anđeli šalju da me zavedeš.
Budi prvi koji će mi poželeti laku noć
i nazvati mi dobro jutro mirisom kafe.
Ja se plašim ljubavi. Dugo ove hladne
usne niko nije celivao, otapajući sa
njih inje. Suvu kožu meke puti zapalio
si  tajnim poljupcima.

Da li ti to mene tražiš putujući kroz vreme
u kome se skrivam od duga za koji me
terete anđeli preteći da me uguše ako te
slažem i narugam se tvojoj nežnosti.
Čekam tu kaznu da je obrišu tvoje ruke
milujući moje obraze.

Ljubi me u zanosu svetlosti koje na
mene bacaš, na moju svakodnevnicu
čineći moj dan bogatijim.
Ljubi me u ovoj pesmi koje se prisećam
u belešci koja me prati prevozeći me
od dana do noći svojim kočijama
zaboravljenih minuta.

Da li ti to mene voliš svojim očima?

Budi prvi koji će mi otvoriti oči i
zbog koga ću progledati slepa.
Budi poslednji koji će mi zatvoriti oči
kada usnim srećna nadajući se još
jednom beskrajnom susretu u zagljaju
koji nam se oteo, slučajno, davno.

Da li ti to mene nalaziš putujući kroz
vreme u kome se otkrivam odužujući
sve ono čega su me anđeli sačuvali
i radujem se tvojoj nežnosti,
čekajući taj oprost da mi suze obrišu
tvoji prsti, milujući mi obraze.

Ljubi me u zanosu noći koja nas je
sakrila svojom tamom da nas ne pronađu
duše koje smo zaobišli bežeći od
svakodnevnice.
Obogati moj dan svojim sunčanim
pogledom i budi prvi koji će mi
otvoriti oči kada se probudim i budi
onaj poslednji koji će ih zatvoriti na
putu izvan vremena, gde je jedino
ljubav uslov da se ponovo sretnemo!


ZAGRLI ME

Zagrli me sad snažno.
Osetiću mir u beznađu,
koje me guši.
Leto će proći bez poljupca,
ali zagrljaj te ne košta mnogo,
pokret ili dva.

Zagrli me, zaplakaću
u tom sećanju na vreme
provedeno u tišini.
Probrane trešnje
i ostaci osušene kore,
mirišu na naranče,
koje si mi darivao, nekad.

More i obala,
reka i planina,
ko zagrliti može sve te daljine.
Ti i ja stranci, koji su
zaspali zagrljeni mislima
u želji da se ponovo približe
jedno drugom.

Kuća, koja nas je primila
svojim otvorenim prozorima
smeši se svom zaljubljenom
ponosu.

Korak ili dva,
u blizini most
koji ni jedno da pređe,
nema poniznosti.

Zagrljaj i ruke u daljini
što se ne daju,
prazne ostaše čekajući
novu jesen u tišini,
nadajući se nekom novom
maštanju.


PREOBRAŽENJSKO JUTRO

Misliš li jutros isto ono što su i moje
misli zagrabile krčagom hladne
vode iz našeg bunara što još uvek
stoji kao bedem samoće nasred dvorišta,
koje nas je njime delilo i pretočilo
život u sećanja.

Budi me jutro da me preobrazi
u gospođicu sa svilenih jastuka,
koja se budi za doručak spremljen
za gospodske frajle i razmeće
mirisom belih kifli umesto domaćeg
hleba za koji bih sada skupo platila.

Cesta je naša napuštena i nema
vašara na kome će deca kupiti
plastične igračke, crvene naočare
i mali novčanik, prsten i lančić.
Ponoć je ostala iza nas, uz taktove
muzike za ples u domu kulture.

Završilo se na zagonetnim pogledima
uvijenim u dar odrastanja, koji su
zarasli u korov sećanja, zgrušani
u krvi koja je potekla našom
ulicom, rano prekinutog detinjstva.

Ko će doći na Preobraženje danas?
Ti i ja nećemo. Naši su snovi sahranjeni
tuđim odlukama, a putevi nam sapleli
noge okovima, koje su nam darovali
umesto vašara i dečijih poklona.

Ko će nas dočekati na vratima?
Srušena nam kuća i suvi miris lipa
što se širi venama i proizvodi tek suze.
Praznično jutro i četiri prozora
na koje se niko nije nadlaktio da
nas sačeka.
  
Vrata na kojima niko ne stoji, niko
više ne ispraća. Lica su rasplinuta
ostala u sećanju praznih godina, koje
su nam zaustavile život, koje su nam
stvorile neko novo odrastanje, kojem
se nismo radovali.

Preobraženje naše. Ko će doći danas
i napuniti dvorište osmehom i igrama?
Ti i ja sigurno, ali samo u mislima.
Ti i ja ćemo doći, noge nam u okovima,
kuće u korovima. Jedna do druge, puste.
Misli nam slobodne, povešće nas starim
putem do naše kuće.



RUKAVICE

Opet kasni taj voz.
Mraz mi izgrizao obraze.
Rukavice ne greju.
Na pola prstiju isečene, kao modni detalj.
Koga to čekam ovog jutra,
kome se to nadam?
Putujem li?
Kuda sam to pošla?

Jesu li moje posete stanici samo seta
koja brani moje umorne zablude.
Više se ne nadam i još uvek se
nadam da će neko izaći iz tog voza,
koji ne stiže, već za ukras samo stoji.

Koga to čekam, kada su svi koje
volim i koje sam volela već ispraćeni
tim vozom u nedogled, kada više
nemam kome reći zbogom i niko više
od mojih voljenih ne postoji.

Kome se to vraćam, kada je ljubav
pregažena i godine kao vagoni ostavljeni
na sporednom koloseku, koje niko
više ne posećuje osim umornih
skitnica, što se greju pod strehom.

Davno si mi kupio te moderne rukavice.
Nekad si mi držao ruke u džepovima i
branio me od straha.
Nekad si bio java mojih snova, a sada
te se plašim.

Ne čekam tebe već tvoje milostivo
srce da se vrati i seti kako je biti dobar i
voleti nekoga. Neće te boleti ako se
pojaviš i sapleteš se o stepenik i opsuješ
me da sam kriva.

Znam da su tvoje misli daleko od nas.
Ti sada putuješ nebom koje te skriva
od mraza što mi je zaledio trepavice
i dlanove koje niko ne čuva u džepovima.

Kupljena patetika sa dva izraza koje više
niko i ne izgovara osim desetogodišnjaka
koji se ne daju prevariti.
Koga to sanjam na klupi koja me primila
kao poslednju skitnicu i ugostila u svojoj
toplini.

Mraz me zaledio.
Srce mi stegao.
Bol ne jenjava.
Rukavice mokre i prsti ukočeni.
Bol kroz vene.
Vrisak kroz pisak lokomotive.

Sići ćeš u moj zagrljaj sa tog perona koji
me zapamtio, čekajući te jutrima, večerima,
noćima.
Kupio si mi rukavice da mi stegnu ruke
kada tvoje ne greju.
Plave sa crvenim bojama
kao Zvezda i Dinamo,
kao bioskop sa dva posetioca
i predstava u monologu
koja se brzo završila.


PONEKAD U JESEN

Ponekad jesen zamiriše mokrim pločnicima
na one iste kestene iz ulice Ivana Lučića, pod
lampom ispred broja 13, gde smo čekali da
odrastemo.
Ti i ja, nas dvoje, nas dve, mi.

Zaokret u zimu, hladnu i,sivu, bez kapi kiše,
bez pahulje snega, hladni vetar razneo je
ostatke borbe u naše živote i učinio da se
svuda po svetu razletimo, razneseni umesto
zaneseni, užasnuti saznanjima da je smrt
ono što ne dolazi prirodno, već prerano i
da je sloboda nešto što nema cene i da to
ne shvatiš dok te ne zarobe.

Ponekad mi jesen zamiriše punim plućima
po Knez Mihajlovoj podno Kalemegdana,
malo iznad taksista.
Sama ja, tražim one iste
mirise kestena po mokrim pločnicima, šetajući
ogrnuta tugom.
Tanjin plavi kaputi, šiven
po meri u otmenom krojačkom salonu
sad je samo boja u sećanju na plavo.

Moje faze crne ruže i omiljene kafe u Šekspiru.
Hamlet na ispitu.
U meni ljubomora na one što su tamo ostali.
Izbrisana osećanja.
Može li me neko još više povrediti
nego onaj što mi je uzeo dom
i pustio da lutam i tražim izgubljenu sebe?

Prazni pločnici, mokri i svečani u predvečerje.
Omiljenih 18 časova. Ulica i mirisi kestena.
Čekam te na ulgu. Poznaćeš mirise. Što više
odmiče vreme shvaćam da ga merim ne
godinama, već od grada do grada, mora do
mora i sad ovaj sjajni grad čije me reke hrane
svojim kovitlacima da ne presahnem od tuge.

Na putu do očaja utapam se u lepoti pogleda
iz Kosančićeve gde još uvek osećam miris boja
koji razliva slikarska platna i uživa u tišini
jutra i prvih buđenja. Ponekad mi jesen zamiriše
i na tebe, ali sene sećam više ničega što bi
moglo biti lepo u  vezi sa tobom.

Svađe umesto poljubaca, tuga umesto osmeha,
ćutanje umesto smeha i razgovora.
Praznina u grudima mi javlja da je ljubav
nestala i da je vreme da jesen bude lepa.

Prazni pločnici, miris kestena, Kalemegdan
i poslednja klupa s leve strane samo je moj
fetiš septembra koji mi se raduje
i kome se radujem.
Uvek je neka nova ljubav u vazduhu
koja se nada da će biti ona prava.
Ne verujem u to, ali šetam po zlatnom lišću
koje pucketa pod mojom težinom
i upozorava da budem nežnija.

Ne čekam te više na uglu,
previše je vremena utrošeno na čekanje
nečega što je potrošilo svoju
svrhu.
Miris kestena mami i sjaj mokrih pločnika
kojima ću prošetati zanesena
u mislima sa nekim koga dugo nisam videla.

Ponekad mi jesen miriše na prošlost koja se
ponovo javila da mi donese srećne okolnosti koje
više neću propustiti. Miris zime na pragu, kaput
koji ogrćem umesto zagrljaja i samoća. Kesteni
i mokri pločnici koji će biti staze mojih traženja
na putu do nekih novih nadanja koja će jesen
probuditi.


TRAGOM IZGUBLJENOG VREMENA

Čitavog života idem tragom izgubljenog vremena
kroz muziku, hraneći se vodom koja me umiva
mislima...
Zamah veslom jednom, dva puta, kroz močvaru
teških ruku, nemoćnih da prevezu čamac na drugu
obalu i odahnu..
Uzdah ili dva, strast u povoju, bacam pogled na
snažne ruke koje bi me mogle podići,
čvrste kao um koji bi imao snage roditi misao
u kojoj će me zacrtati za večnost.

Čitavog života mislim da sam neko drugi, neko
ko duguje da ti se obrati jednim pismom u kome
će prosuti na papir sve svoje usamljene godine i
da ćeš ti to pismo pronaći ispod nekog kamena,
gdje sam ga odavno ostavila, nadajući se da ćeš
obići sva naša mjesta, prevrnuti i zemlju i nebo
ne bi li me našao, a ti nisi našao za shodno da treba.
Zamah dva ili tri u pokušaju da preplivaš more koje
su zapalili bacajući dinamit kako bi ubili ribe, boreći
se za ulov da prežive.

Čitavog života te tražim, naše izgubljeno vreme i
godine a spakovala sam te u neki poslednji pretinac
koji više nikom ne otvaram, zarđao od stajanja.
Ti i ja i Prust u nekom kafiću koji se odvojio od svoje
suštine, brojimo sitan novac za kafu, sa keksom ili
ratlukom, koji uvijen u celofan miriše na prošlost.

Ti i ja i Prust u nekom davnom izgubljenom vremenu,
koje se završilo zauvijek tugujući za svojom suštinom
koja se negdje na dnu mora utopila tražeći zagrljaj
koji bi probudio strast i doneo mir naposletku, san
u zasluženom blaženstvu sigurnosti.
Tragom izgubljenog vremena kroz pustinje i vodopade
u daljinama koje su pronašle svoj smisao i poslale me
žednu da te nađem.

Нема коментара:

Постави коментар