Od susreta do... putem dodira (zbirka objavljena 2014)

PRIČA U STIHOVIMA: Od susreta do... putem dodira

AUTORI: Zorica Tijanić i Tihomir Stuhne

Jelena Dimitrijević

Ako ti u pamćenju nije ostala ni najmanja ludost na koju te navela ljubav, nikad nisi voleo.

           William Shakespeare

 „Od susreta do... putem dodira“ kompozicijski neodoljivo podseća na „Romea i Juliju“,  ljubavnu priču u stihu ali u ovom slučaju sa srećnim završetkom.

Moram da naglasim, iako ne bi trebalo čitaocu otkrivati kraj priče ali je veoma važno, jer ovo delo je originalni zapis misli i poruka dvoje zaljubljenih ljudi koji će preći trnovit put da bi ostvarili srećan zajednički život. Klara je devojka mađarskog porekla, mlada umetnica, koja se  bavi slikanjem,  zaljubljuje se u ruskog emigranta, koji se želi vratiti u svoju domovinu. 

Kada ga upita: „Sećaš li se gde smo se sreli?“, on joj odgovara rečenicom koja sve vreme podseća na lahor, povetarac koji nosi ljubav, odgovarajući: „Doneo me dašak vetra.“

Susreću se na kolodvoru nada, prethodno maštajući, svako u svome gradu o susretu koji će doneti ljubav. Opisuju svoje živote, strepnje, nadanja i veru u ljubav, obraćajući se Bogu, molitvama i taj duh vere je prisutan kroz celu priču i neosetljivo se nameće. Razgovaraju u stihovima, jedno drugome pišu pisma i poruke.

Dozivaju se mislima, molitvama, celivaju i dodiruju dušama. Tok radnje se događa u Moskvi i kasnije, nadomak Moskve, u malom slabo naseljenom planinskom selu u koje oni beže da bi nastavili svoju ljubavnu sagu.

Ne možemo reći da priča nema elemente iz romana „Doktora Živaga“, jer imamo rat, ranjavanje, lečenje, odlazak u planinu, dedovinu, prirodu. Ima tu i mnogo tragike, čežnje, pisama, susreta, rata, ranjavanja, rastanaka, Klarina nesreća, gubljenje pamćenja, ali i mnogo nade, što delo čini zanimljivim i privlačnim za čitanje, jer ima duboku liriku i obiluje snažnim događajima mešajući istovremeno i san i javu i bajku.

U svom originalnom stilu autori na neki način inoviraju stil pisanja didaskalijama, na početku i kraju pesme što čitavom delu daje karakter drame u smislu da ga kombinuju sa poetskim delovima teksta.

Ovo je priča koja ima svoje mesto u vremenu i prostoru. Nekad uspešni violinista i mlada umetnica pronalaze jedno u drugome mir, osećaj pripadanja, jer njihovi životi nisu bili jednostavni i laki. Oboje su progonjeni ratovima, lutali od grada do grada, tražeći mesto gde bi se mogli skrasiti. Pronašli su dom u svojim srcima.

Planina je samo metaforički mesto škrto udobnošću, ali za njih dvoje znači više od bilo kakvog raskošnog doma. Rat simbolizuje prepreke da se dođe do srca. Gubitak pamćenja je već strah od ljubavi, koji je opisan u 11-om poglavlju „Pokop preminulih boli“, gde oboje pokušavaju da zaborave razočarenja koja su im u životu ostavile neostvarene ljubavi i loši izbori.

Delo je podeljeno u 16 poglavlja u kome svako ima svoju radnju, dešavanja, a iznad svake pesme je opis radnje u obliku didaskalija. Ono što je specifično u ovoj priči su dijalozi koje glavni likovi vode, a kojima postižu dramski karakter, naročito u petom poglavlju, koje je napisano u rimi.

U njemu se opisuje njihov prvi susret u Moskvi, u čuvenom Puškinovom kafeu,  odakle nastavljaju svoj dramatični put prema ostvarenju životnog sna, a to je čista i bezuslovna ljubav.

„Od susreta do... putem dodira“ je priča u stihu, koju toplo preporučujem kao bajku o ljubavi, jedan san koji se prepričava u romantičnoj zimskoj večeri, uz kvalitetnu liriku, koja u sebi dočarava duh Rusije i jednu veliku ljubav, koja vas neće ostaviti ravnodušnima.

****************

Jedna djevojka s prozora promatra luku i sluša melodiju klavira. Berlioz u daljini u svojoj fantastičnoj kompoziciji lagano putuje zvukom niz ulicu...

Došao si nošen daškom vjetra

u jednom malom ali raskošnom

jutru, odjeven u bijelo ruho.

Riječi ti bjehu snene, kao da slute

da ćeš jednom biti zaljubljen u mene.

Baš u mene!

A ja... ljubavi se ne sjećam više.

Jutrima tužna osvićem i u bolu

se danima gušim, bol svoj nadama

rušim.

Odjednom ti, nepozvan stižeš.

Pitam se: Tko te je poslao

da mi osmjehom ozariš lice,

vratiš lak korak na moje ulice?

Sad kad znam da postojiš, negdje

nježan, kao cvijet, izabran samo

za mene i čekaš da započne naša

priča, ne mareći za riječi oholih

narcisa i zvukova zlosutnih ptica.

Donio mi te dašak vjetra nježnim

lahorom, kojim čudesno obaraš

sve ono što je bila prepreka do

mog srcao davno.

Lijepog mladića, obučenog u bijelo

ruho naslućujući tek ljubav, koja bi

mogla da nas rodi i odvede nekim

neslućenim putevima oceana.

Pojavljuješ se, a ja opet sanjam i

maštom dopuštam sebi

da mi prijeđeš preko granice

da staneš na crtu hrabro

i kao vitez moje tamnice

pomiluješ kosu i zaljubiš me u sebe.

O, da li su misli moje previše smjele

kada bi tebe ljubiti htjele!

Ta čežnja u čekanju što se

nezvana javlja, slutim da te

pomalo i zabavlja.

Možda se smiješ ludosti mojoj,

eh, kada bih znala o čemu on sada

misli, da li su mu kao moje

istovjetne nade, da li će biti želja

ono što zamisli, dok čeznem da mu

kažem da bih mogla voljena biti

sa njegovih usana kao sa izvora piti

i uspjeti vratiti vrijeme koje

se izgubilo negdje između stvarnosti

i između sna, povući lađe sa dna.

I tko je taj mladić nepozvan što

se javlja sad meni i tko sam to ja

neljubljena, a zaljubljena

suđena, a nesuđena, kome sam to

dosuđena od porote samoće u

grču koji savija gipko tijelo

i boli do beskraja.

Možda se javi da mi odgovori,

možda će dati mi neki znak,

možda je za mene ipak

dovoljno jak, da bi mogao biti

mi drag!

****

   

Jedan mladić sjedi u parku i misli ga nose k njoj.
Osjeća u srcu da i ona čežne za njim. Vjetar nježno
svira tihu pjesmu kao da naslućuje ljubav...

San me njoj doveo od boli sneni,
kao da je u trenu čitav svemir stao
sjećam se, nepomičan sam kraj nje ostao,
s toliko sreće su me obasjali pogledi njeni.

Stajala je nepomično usred rascvjetale bašte,
došao sam pred nju i dao sam joj ružin cvijet,
ljepša je nego svi snovi iz moje lude mašte,
milija nego što može zamisliti ovaj svijet.

Najednom su  počeli snovi progovarati,
tako su naše duše počele razgovarati
o dijelovima života, koji život znače,
zato su naše oči brzo počele da zrače.

Govorio sam joj o snovima koje živim,
govorio sam joj o bolima koje me prate
i da  sanjam oči koje mogu san da prihvate,
na to mi se samo pogledom mekim nasmijala.

Vjetar mi donosi miris njene mekane kose,
pomiješane sa tragovima jutarnje rose,
u snu joj nježno rukom milujem lice.

Sanjao sam da vrat dodiruje njen dah,
stvara snagu koja tjera od mene strah
da ću je voljeti, a ona neće moći vratiti,
jer se ona boji da je ja neću shvatiti. 

I ja sam volio i puno duše izgubio
bio sam u ljubavi  kao skitnica sam
opijen ljepotama koje za me marile nisu
samo su od mene otišle bez riječi
još i danas mi ne prestaju suze teći.

San me k njoj sneni vjetrom odveo
i tko zna što li radi negdje sada,
da li još živi u njoj u ljubav nada
ili će mi ju vjetrovi zlobe odvesti,
da li će me tuga velom svojim obaviti?

Opet nešto mi govori da me negdje čeka
što to u meni tako tiho nečujno govori:
Je li se ljubav u mom srcu rodila?

Tko to piše tvojim usnama slijedeći ti riječi, 

već toliko intrigiraš njima da htjela bih te sresti...

Na pitanja mi odgovaraš pitanjima

i već mi nudiš zajednička svitanja,

a ja samo, htjela bih te sresti,

s tobom negdje na obalu sjesti

i promatrati more kako nadolazi

u ljetnoj oluji, dok su drhtaji srca

sa uzdahom pomiješani u morskoj

struji.

U daljini taktovi neke stare muzike

koja dopire do duše, dira poput lahora

riječi kao ton violine što svira,

u onoj istoj fantastičnoj simfoniji.

I opet mi je u mislima ljubav.

Da li je moguća da mi se desi,

kad ne stanujemo na istoj adresi

i daljine se prostiru između nas

kao suprotni kontinenti.

Osjećanje kroz koje se šeta

udvoje, prateći mrvice što kraj

puta stoje, kao putokazi,

i te mrvice koje pticama

postaju gozba, bajku uvijek  za

nekog drugog sastave.

Ali tko zna?

Možda nam ljubav bude

ipak prilika ili se ta ista

čežnja pretvori u bezbroj

neprilika?

Ipak te čekam, daškom vjetra

obavijena, radošću ispunjena i

i nalazim, kradom, da mi se

sviđaš.

Taj susret za kojim tako dugo

čeznem, da u osjećaju mi se

javi i opet od mene odjavi,

a ti si uporan, kao onaj pravi

što bi mogao da mi ljubav

izjavi i objavi svima da

tvoja sam sudbina, pa kako

nam Bog zapiše čitanja.

I zamišljena, već te tražim

na toj obali u kasni večernji

sat, kada mi dolaziš i dodiruješ

u mislima vrat toplim dahom

svoje vreline, a ja u želji da te

zagrlim, povlačim se stidljivo,

hrleći svijetu snova moje usnule

tišine.

***

Srce usnama piše najnježnije riječi,u plesu sa 

dušom usnama tvoje ime šapće, sudbina govori

tiho o nama, gotovo nečujno...

Pa kako li će taj dan izgledati,
kada je prelijepu opet sretnem,
kada je premilu konačno dotaknem?

Hoće li kao san pred javom nestati,
hoće li za mnom u srcu gorjeti prestati?

Tog dana obući ću bijelo odijelo,
ružinim kapima namirisati tijelo,
doći pred nju, srce joj pokloniti
u kojemu će taktovi za nju zvoniti.

Znam da će se možda smijati,
znam da će možda u strahu pobjeći,
znam da će možda bez riječi ostati,
znam da će joj možda suza poteći.

Odvest ću je pod ruku na obale mora
pokazati joj pogledom vrhove gora,
reći joj da je moja želja za njom veća,
reći ću joj da su moji osjećaji od mora dublji.

More će nam taktove ljubavne svirati,
gore će vjetrovima pratiti snažno svirku,
raširiti ću tada ruke da je sakrijem u zagrljaj.

Bojim se njenog straha.

Na nebu tama, oblak sumnje prijeti rastaviti nas,
ali ne vjerujem da sudbina može biti toliko kleta,
jer naša ljubav ne može ni po čemu biti prokleta.

To što nas daljina rastavlja,
čežnja nas opet skupa sastavlja.

Naša je ljubav potpuno čista,
čvršća nego dijamantna bista.

Ples velike ljubavi uvijek započinju dame,
zato znam da u njenom srcu ima mjesta za me.

Ne boj se dušo snovima ispunjena!

Nešto mi lijepo govore valovi morski,
prate ih uzdisajem sreće vjetrovi gorski,
kažu sudbina će o nama vijekom pisati,
a mi ćemo dahom ljubavi naše disati.

Mladić stoji naizgled nervozan na kolodvoru i čeka da dođe vlak. Svjestan je da njime dolazi ljubav. Istovremeno djevojka nervozno kroz prozor isčekuje susret. Vlak je stigao djevojka izlazi, mladić joj se približava. Ona ga prepoznaje...

Klara: Stigao si prije mene u osvit zore. Da li je bilo teško ostaviti toplo more?

Aleksandar: Da došao sam u osvit zore. Zbog tebe sam ostavio toplo more, došao sam ovdje gdje hladni vjetrovi pušu, došao sam da pred tobom otvorim dušu.

Klara: Zarad mene iz pustih daljina, prelaziš put pun hladnoće. Da li si za času kuhanog vina?

Aleksandar: Da, zarad tebe i zared sebe, zapravo dođoh radi nas. Ne treba meni čaša kuhanog vina da me ugrije, jer srce mi djevojko za tobom gori. Ali kad već nudiš toplo vino nepristojno je odbiti od ovako predivne djevojke.

Klara: Zar umor te savladao nije? Putovanje daleko mnoge opasnosti krije. Čuješ li grmljavinu čeličnih ptica? To rat se vodi sa obližnjih ulica. Pođimo brzo na sigurno mjesto. Ne obilazi ga neprijatelj bas tako često.

Aleksandar: Umor me svladao nije, jer za tebe mi srce s dušom vrije. Neka grme čelične ptice samo se nadam da i dalje snom žive moskovske ulice. Pođimo na sigurno.

Klara: Ovo je čuveni „Puškinov kafe“. Moj djed je ovdje čitao stihove. Možemo nesto toplo pojesti, nadam se da nas vojske neće omesti.

Aleksandar: O, Puškinov kafe. Znaš li da sam ja u njemu violinu svirao i tisuće moskovskih srca njenim plačem dirao. Plakala je zbog ratova minulih, zbog duša usnulih. Idemo sjesti i nešto pojesti, a vojske se ne boj! Ja sam tu.

Klara: Moj vitez što bori se protiv tame u meni. I violinom svira, srca dotiče i dira. Ljepši si nego li na onoj staroj slici, slobodno možes bliže mi prići.

Aleksandar: Da, ja se borim sa onim što tebe najviše boli, a još u tebi živi kao i u meni. A taj tvoj vitez kad srce dotiče u svoje se sjećanje spotiče, sada znam da ne lažu oni koji kažu da lijepe žene imaju glas lijep i da od pogleda ljepotice se ostaje slijep. Prišao bih ti bliže ali malo me strah, već mi sad nestaje dah.

Klara: Hladan je zrak i napolju već pada mrak. Taj zagrljaj kojeg se plašiš u poljubac vodi, pusti srce da željom zavodi.

Aleksandar: Da pa ovo je kao u najljepšoj ljubavnoj pjesama zbirci, još nam samo fali snijeg i svirci. Zagrliti ću te pa što će se dogoditi, vidjeti ćemo. Nadam se da će ti se zagrljaj svidjeti. Nježan je kao kad puše neki vjetar snježan. Dođi da te u zagrljaju zagrijem i poljupcem ugrijem.

Klara: Bojim se da čujem tenkova zvuk. Opet nam nevolja staje na put!

Aleksandar: Ne boj se tenkova i tog strašnog zvuka, u mom je srcu za te sigurna luka.

Klara: Poljubi me brzo, jako i snažno. Vec čujem umjesto klavira zvukove sirene. Odvojiti će nam snove, usne neljubljene.

Aleksandar: Poljubiti ću te dušo, poljubiti ću tvoje usne hladne, neljubljene, u mene zaljubljene.

Klara: Usne su ti mekše od svile. Tvoj topli dah čini da zaboravim na mah, svoj strah.

Aleksandar: Ja sam ostao bez daha i sada više nemam straha. Poljubio sam te, to sam čekao i sada znam da nisi san samo, a ovi bi stvarno mogli zapucati tamo.

Klara: Čuješ li sirene, privij se uz mene. Bježati od bombi morati ćemo. Pazi da se ne izgubimo. Ako se više nikad ne sretnemo, ti znaj da si bio mog srca kralj. I da zaboravit taj poljubac nikad neću, niti s drugim tražiti istu sreću.

Aleksandar:  Stvarno sirene u blizini čujem, ali ja samo našu ljubav snujem. Ne boj se nećemo se zauvijek rastati - opet ćemo se sastati. Ja znam da sam tvoj kralj i znam da na moskovskim ulicama za nas nije kraj. Ne boj se.

Klara: Ne bojim se smrti znaj. Naš rastanak je nadanja mojih kraj. Vidiš one tamo ljude, razdvajaju, a spas mi nude.

Aleksandar:  Ne vjeruj ljudima koji ti spas nude, jer njih ispunjavaju njihove požude. Rat je ljubavi i snovi se kradu, ovi ljudi tamo ljubiti ne znaju.

Klara: Ipak osjećam strah. Čežnju i snove je stigao mrak. U sklonište za žene sama moram poći. Kako ćeš se ti snaći? Gdje ću te ikad više pronaći? Mogu li te još zagrliti na tren jedan?

Aleksandar: Zagrli me nježno, ne boj se. Ja ću te, kada se prilika stvori, kada ova prođe neprilika naći, vjeruj mi.

Klara: Odlazim sada u svoje boli mrak sa mrvicama nade da biti ćeš jak. Da naći ćeš ponovo put do mene, sa ružom koja nikad ne vene.

Aleksandar: I ja ću poći, moram se boriti, jer srce mi neće prestati za tobom goriti. Naći ću put do tebe i naravno, usput pobrati cvijet koji ne vene. Dovesti ću sa sobom i svirače, pa će naša srca u pjesmi svirati jače. I neću reći zbogom, jer nije kraj, volim te i samo to znaj...

Klara sa očima ispunjenim suzama u strepnji odlazi u sklonište za žene. Aleksandra čeka duga i tamna noć. Između njih staje neizvjesnost...

Krenuli su putem planine. Put im je donio vjetar i oluju sa sobom snažnu hladnu struju. Djevojka  više nije mogla hodati. Mladić je primio u naručje, poljubio nježno sa puno topline i na rukama je nosio putem. I konačno su došli dugim putem na njegovu djedovinu. Dade joj da  popije finu medovinu. Pred kućom djevojka je sjela na staru klupu, ljepša od svake ruže. S proljetnim povjetarcem ruža je procvjetala...

Ponovo se vraćam u svoj mrak,
obeshrabrena da se suočim sa sobom,
pred svjetlošću srebrnih zraka što se
presipaju nježno preko mog lica,
koje bi ljubio u tišini usnama anđela.

Nemam te svjetlosti u sebi, a želim
da je pronađeš umjesto mene,
praveći se ravnodušna pa te
zavaravam da me pustiš samu
po rubovima naše priče u kojoj
me skrivaš kao najdragocijeniji
biser koji bi dao u bescijenje,
samo da bi me ljubio kao zamišljenu

lady.

Vraćene snage i nade u nas tražio si
me prelazeći kilometre moje samoće
u kojoj sam savršeno udisala
hladnoću bez te svjetlosti, dok me
nisi obasjao milujući mi lice dušom,
dok sam skrivala svoju ljepotu
srca u toj beskonačnoj tami,
ne želeći da vidim želju u tebi
dok si me ljubio tim usnama anđela,
mene nesavršenu ali tebi dovoljnu.

I opet tvoja hrabrost da me zavedeš
pogledom koji razumije ono što drugi
ne mogu vidjeti srcem.

Uranjaš u dubinu i kradeš taj mir,
a ja ti pružam dovoljno vremena da
se povučeš i da se iskradeš kad osjetiš
moj nemir i potrebu da me zagrli samoća.

Dovoljno hrabar da ne zatajiš našu
ljubav i dovoljno lud da me zavoliš
kao zabranjenu lady, hrabrošću vojnika
u uniformi anđela, boreći se sa duhovima
moje prošlosti, koji ti se dive i padaju
pred tvojom svetošću i nježnim likom.

A ja se povlačim s crte otpora, jer
oči su mi slijepe od tog bisernog
sjaja, u pogledu ne navikle na te
zrake kojima me obasipaš nježno
vraćajući me k sebi, ne dajući mi
da se povučem više ni milimetar
od blizine tvoga tijela u tamu
u kojoj sam savršena u svom ponosu
i strahu kojeg me oslobađaš tim usnama
anđela, samo da bi me ljubio.

***

Nakon što je djevojka proživjela san u javi, mladić joj prilazi i počinje dijalog sa ružinim cvijetom...

Aleksandar: Klaro moja, promatram te kao u snu, sama sjediš, slušam kako sa svojom dušom besjediš. Ali ne čuh što to govori u tebi prošlosti duh.

Klara: Prošlosti duhovi jos duboko žive u meni. S njima tako ponekad besjedim. Na njih se ljutim i zato satima sjedim sama tako i šutim.

Aleksandar: Ljubavi, oni su umrli, žive duhovi samo oni su negdje u prošlosti tamo. Što još od tebe hoće?

Klara: Stalno ih sanjam, kako mi govore da odem od tebe, da te odgurnem od sebe, a moje srce više ne zna kako živjeti bez tebe.

Aleksandar: Pa to onda nisu duhovi to su crni demoni to su kao razbojnici oni koji su ti govorili da me ostaviš. Ja znam da ti mene voliš i da ne možeš da moju bol, što je rat donio, preboliš.

Klara: Sastanak pa rastanak, srce cijepa od boli. Ne mogu ih poslušati, jer te moje srce voli. Demoni prošlosti i bijesnoga rata u duši se mojoj sakrili. Strah da ces opet otići, kao jeza me hvata.

Aleksandar: Znam da te jeza hvata, znam da strah u samoći dolazi poput tata. Ali on dolazi u tvojoj samoći, a od sada sam ja sa tobom svake noći.

Klara: Svi koje sam voljela srcem cijelim, ljepotu svoje duše im dala, svi su negdje otišli, a da sam to posljednja saznala. Strah da ces otići i ti pakao je moje jave; jer ljubav koju za tebe osjećam jača je od svake slave.

Aleksandar: Oni su kao lije od tebe otišli, a sada za te pravo sunce ljubavi sije. Ono se jutrom budi, u noći mjesec srcem grije, jutrom se u poljupcu smije i mimo tvoga lica usnom prolazi, u dubinu srca zagrljajem dolazi.

Klara: I biti ćes tu za mene i kad me stignu ružne uspomene, kad me tuga opomene, jer ljubav koju mi nudiš svjetlo je moga mraka ali potrudit ću se, obećajem, pobijedit ću ih. Biti cu jaka.

Aleksandar: Znam da ćeš biti jaka ali neće ih pobijedti bez prave ljubavi znaka. Planinski mi vjetar nešto tiho govori da u sebi nosiš ljubavi znak, koji tjera svaki mrak.

Klara: To je bljesak svjetlosti koju mi tvoja duša prosipa po licu. Tvoje usne koje me ostavljaju bez daha i dok me ljubiš ne bojim se više tog mraka. U meni više nema straha.

Aleksandar: Dok te ljubim ne bojiš se više mraka, to znam, jer duša je prepuna ljubavi naše zraka i ona se zagrljaju toplom kao usahli cvijet napaja i kao da se sa korijenom uvijek iznova spaja.

Klara: Na ovom mjestu, u našem vrtu će izrasti ruže. Posaditi ćemo korijenje ljubavi pa neka cvjeta u inat svima. Neka rastu samo crvene ruže, kao usne naše, ljubavi pune.

Aleksandar: Neka budu rumene kao krv koja u nama teče, neka ih planina snagom brani, a naša ljubav snagom hrani.

Klara: Ovo je poseban dan kad stigli smo pred kuće naše prag, osjećam već ruža miris i na srcu njihov crveni trag, srce mi se nadom puni, jer znam da si preslik duše moje, drug moj i netko tko će mi uvijek, bilo što da se desi, biti drag.

***

Pala je proljetna topla noć. Djevojka je zaspala u naručju 

mladića ogrnuta njegovim kaputom.

Aleksandra su stigle prošlosti, zaplakao je držeći
u rukama ružin cvijet...

Osjećam kako je muči u srcu strah njen,
a još nam je od mlade ljubavi pogled snen,
osjećam kako nikako da ju zahvati taj dah,
da sa rođenjem života uništi u sebi strah.

Nešto mi govori da u njoj novi život raste,
nešto mi govori, vidim u zraku pjevaju laste,
možda je samo rosno proljeće jutrom svanulo
možda je u snu, nešto se u mom srcu rodilo.

Gledam ružu kako mi u ruci cvijeta,
pjevam o njoj nježno kao Amora poeta,
osjećam da mi je hoće uzeti njen strah,
osjećam da joj želi odnijeti života dah.

Suze u meni dah moj neprestano guše,
boli stare kao da nove nade i temelje ruše,
no izvori ljubavi naše ne mogu da presuše,
jer u jedno su nam od Moskve spojene duše.

Nebo pamti taj našim srcima veliki dan,
pamti ga kao svoj neprospavani veli san
kada su nam se usne u polusnu riječi dotakle,
a naše se ruke s naših ramena nisu pomakle.

Samo da smo zajedno daleko tu u planini,
putujemo put zajedno prema neba visini,
što ćemo joj na kraju puta života reći
ako nam suze neće prestati sa obraza teći?

Lagano sklapa oči i tone u san. Zagrlio je čvrsto Klaru, 

jače nego ikada. Sada je ona sigurna, spreman je za nju život dati, 

koliko je voli ne može nitko znati, ni ona ni on sam to ne zna, 

samo nebesko oko svu tu ljubav spoznati može...