уторак, 27. септембар 2016.

http://www.pokazivac.com/poezija-je-ponovo-u-modi-mesto-na-kojem-tisina-govori/

Poezija je ponovo u modi: Mesto na kojem tišina govori

“Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.”Ivo Andrić
Manastir Ostrog i Sveti mir koji često nedostaje, u meni stvara potrebu da se vraćam. Pisanje o svetinjama zahteva blagoslov. Postoji mnogo svedočanstava i impresija sa tog svetog mesta. Ljudi će ispričati različite doživljaje. Svako će se vratiti sa svojom pričom. Ja se sećam svog prvog pohođenja. O onome što su bili znakovi pored puta, neću pisati jer je to tajna. Čudima se ne treba hvaliti jer su božije ruke delo –  Čudotvorca Vasilija Ostroškog. Iz Herceg Novog autobusom do Podgorice, a od Podgorice prema Nikšiću – do sela Bogetić. Iz tog sela put vodi do Manastira. Vijugavom, prašnjavom stazom – putem koji sve vreme miriše na tamjan, bosiljak i veru. Navikla na pešačenje, duž bokokotorske obale, ali i ranije sklonosti ka planinarenju, nije mi teško palo da se uputim peške. Ne volim organizovane prevoze, vodiče i razgovore s nepoznatim ljudima, naročito onda kada želim da budem sama sa sobom, da se pripremim za molitvu i uspostavim unutrašnji mir. Sve ostalo, osim netaknute prirode bi me poremetilo. U starim čizmama, sredinom septembra, pre nekih 20-ak godina uputila sam se na svoje prvo pohođenje u manastir. Prvo iskušenje – bela zmija koja je otpuzala niz stenu, fotoaparat koji se zaglavio kada sam pokušala da snimim delić prirode i automobil koji se zaustavio da me poveze, nakon sat vremena pešačenja. Ljudi su uvek susretljiviji kada pohode svetinje. Nisam pristala na vožnju. Nastavila sam hodajući prema svom cilju. Premorena ali osvežena energijom iz čistog planinskog vazduha i vode sa česme, nastavila sam da hodam dalje uzbrdo. Po prirodi nisam nestrpljiva. Mogu da čekam dugo, ali kada jednom odem, teško se vraćam na staro. Ne kaže se tek tako strpljen – spašen.
Manastir Ostrog utisnut u Ostrošku gredu, već na prvi pogled deluje čudesno. O drugim moćima Sveca i Čudotvorca Svetog Vasilija – Slava mu i Milost, ne treba posebno govoriti. Moj zapis je samo proizvod nostalgije i želje da se ponovo nađem na tom istom putu – između Donjeg i Gornjeg Manastira, da osetim mir i tišinu u molitvi, svežinu jutra nakon neprospavane noći, miris tamjana i sveća koje posvuda šire blagoslov, da začujem zvona koja oživljavaju uspavana čula, pokrećući telo i um. Svuda unaokolo – ljubav i molitva kao najlepša poezija. Ako vam se čudo ne dogodi, dobićete bar jedan znak – kroz san. Osetićete mir bez obzira da li je mnoštvo ljudi oko vas, neće vam smetati i nikog nećete čuti osim sopstvenog glasa. To dobro znaju svi oni koji su pohodili bilo koji manastir. Meni su se želje ispunile. Dobila sam znak. Nakon toga ništa više ne remeti tišinu. Njome grli bezbroj usamljenih duša. U svojoj posebnosti se spajaju, slušajući liturgiju ispod vedrog neba. A onda dolazi noć u kojoj se sa oltara čitaju tajne. Sve postaje providljivo. Miris kandila i upaljenih sveća rasprostiru se kroz vazduh u milion, okom nevidljivih čestica i nalaze tako put do svakog od nas. Vreme je da se pokloni pred ćivotom Svetog Vasilija, da se poželi želja, da se osveštaju stvari za najbliže. Kolona vernih, punih nade i strpljenja čeka svoj red. Veličanstvenost u harmoniji, koja se teško postiže u svakodnevnici, a u koju se nerado vraćam. Mesto na kojem tišina govori i na kojem ne postoji ništa što bi narušilo ravnotežu uvek nedostaje. Poželim da se vratim – a u svakom novom pohođenju, i da ostanem.

петак, 9. септембар 2016.

Poezija je ponovo u modi: Dah prošlih vekova

Kišni oblaci iznad Beča ovih dana kvare toplinu leta, ali to nije ništa neuobičajeno za grad smešten između severoistočnih venaca Alpi. Carski grad na Dunavu, gde uveče treba obući džemper za šetnju i u letnjem periodu, privlači atmosferom koja odiše dahom prošlih vekova. Na svakom koraku su tragovi istorije austrougarske monarhije. Polazeći od strukture grada, ulica, arhitekture građevina, prepoznatljivog gotičkog i romanskog stila do strukture stanovništva i raznolikosti energija koje se mešaju. Svi zajedno uživaju u blagodatima koje im ova metropola, kao jedna od vodećih na listi udobnosti i kvaliteta života, pruža.
Karakteristično za unutrašnji izgled kuća i stanova su ukrasi i sitnice, naizgled nepotrebni, ali i te kako doprinose šarmu prošlih vremena. Porcelanske šoljice za kafu i čaj, figurice izrađene po liku Mocarta, raskošni ramovi, tajanstvenost baroknih zavesa i mnogi drugi detalji. Na taj način se svakodnevni život bogati posebnim ugođajima. Sitnice život uvek učine lepšim, a to Bečlije i te kako umeju da unesu u svoju svakodnevnicu.
Moj boravak u Beču nije turistički, a ova dopisnica nije putopis već samo jedno kratko dočaravanje atmosfere. Nekad mi je veći užitak samo da putujem, u odnosu na osećaj koji proizvede sam dolazak. Ovde je potpuno drugačija situacija. Beč mi uvek nedostaje, ponekad i kada sam u njemu, jer unapred znam da će naš susret kratko trajati. Ne želim da pišem o onome šta treba da se poseti u Beču. Ni sama se toga ne držim. Krenem u šetnju, pa gde me osećaj povede. Šetnju Dunavom ne smatram nečim posebnim, jer Dunav protiče i kroz Beograd, tako da radije biram da se budim uz miris melanža i parče saher torte, za koju je recept najstrožije čuvana tajna. I nije ta kafa ništa posebno, ali je prosto – bečki.
Zvona sa katedrale na Stephansplatzu bude čežnju za nekim davnim vremenima, koja pamtimo iz istorije. Vožnja fijakerom i glumci obučeni u kostime čine da u jednom trenutku zaronite u prošlost i da se osetite poput ondašnje dame koja je imala svog kavaljera. U suprotnom bi to bio gospodin koji bi žurio svojoj dami. Carska prestonica u kojoj se živi skoro u istom miru kao i pre nekoliko vekova, pleni atmosferom metropole koja je uspela da sačuva prigradski mir.
Vožnja metroom i izlazak u najprometniju i najatraktivniju trgovačku zonu, u ulicu Mariahilfer Strasse, uliće vam  dodatnu dozu adrenalina. Tu je i neodoljiv ukus sladoleda u čuvenoj galeteriji Paolo Bartolotti. Ali ako nastavite dalje šetnju, uprkos brojnim turistima, nećete biti užurbani, naprotiv.
Tajne se čuvaju ali su tu ponekad i da se otkriju. Zato delim s vama poneki svoj davnašnji san; Bečka opera, Wiener Staatsoper je jedan od njih. Baš na tom mestu poželim da raširim ruke i kao dete, okrećem oko svoje ose. A kada uđete unutar te velelepne palate, povući će vas svečani istorijski trenutak i poželećete da sednete na to isto stepenište po kojem su koračale stope čuvenih kompozitora, vukle se duge haljine njihovih dama. Osetićete da ste deo nečega što vekovima traje. Užurbano, a mirno nastavićete dalje, poštujući nepomirljive kontraste koji se utapaju u ritam grada, a i vi s njima.
U Beču ne treba da znate Nemački, iako bi bilo lepo kada biste naučili bar osnovne reči iz vodiča, jer biće vam neprijatno ako ne odgovorite na ljubazan pozdrav komšija, koji će vam, iako vas ne znaju, uputiti reči dobrodošlice. Baš onako – po bečki.
http://zoricatijanicpoezijamisli.blogspot.rs/