субота, 9. јануар 2016.

U TUGU ME PRETVARAŠ
Zorica Tijanić (zbirka "U vrtlogu burleske")
Postoji zemlja u kojoj izlazi sunce
Toplinu kojom zrači ne osećam više
Vodu što zaliva cvet pretvaraš u led
vraćajući se sam po kamenoj stazi
Svaki moj korak pretvaraš u tugu
gazeći po suzama igraš se srcem
Kamenje bacaš po ranjenoj duši
sa usana umire reč što dah mi suši
Kao nesreća koja ne dolazi sama
glumiš gospodina a ja nisam dama
Ugriz je otrovan a melem mu sol
Na blatnjavoj stazi ostaje razmrljan bol
Ako se vratiš isti pretvorićeš me u tugu
Prepoznaću ti reči u pokretima
i tonove u boji glasa
Nećeš razgoreti vatru koja je ugasla
Svet koji te poslao ne živi veru
kojoj se pravednik nada
Svet kojem se vraćaš postaje bojište
na kojem grešnik olako strada
Oči mi zakivaš u zidove tamne
Zalutali odblesak u veri pada
ali još uvek isti osećaj u meni
da duboko negde ti pripadam
Ne pretvaraj moje stihove u tugu
srcem ću pisati po blatnjavoj stazi
Ako mi reči tvoje ne obrišu suze
po ledu neću moći sama da gazim
Iz daljine ipak osećam toplinu
Izlazi sunce nakon oporog snega
Ranjenog orla odnose ljudi
dok meni se ovde za ljubav sudi...

Нема коментара:

Постави коментар