понедељак, 20. јун 2016.

Ti u hramu moje samoće

Ciklus: Campana Immortale
Autor: Zorica Tijanić

Počivaš u hramu moje samoće
kao prva misao
u mom jutru
na ramenu
usnama

Caruješ bez prestola
otkriven istinom
poražen tišinom
klečeći pred jutrom
probuđen uspomenama
kojima te prizivam

Zaklonjen od moje tuge
u muzeju uspomena
čuvaš tajnu u kojoj
smo sakrili nas

Da li misliš da je umrlo vreme
u kojem sam te volela
i da sada živim po sećanjima
koja si mi ostavio da me
miluju dahom samoće

Dan za danom se živi i umire
sa pola duše bez tvog dodira
Onu drugu nosi tvoja duša
ploveći sa još hiljadu talasa reči
ispisanih iluzijom

U nepovrat odlaze senke
razdvojenih igrom Mefista
koji je poslao tri suđenice
da bace kletvu

Da li misliš da je umrla ljubav
u pustinji biserne obale
gde su nam perle obasjale put
Bosonog po ugarcima hodiš
proklinjući sudbinu

Zar ne osećaš da ti praštam

Miris trešanja se ne zaboravlja
kao ni poljubac u četiri i petnaest
i to u beskraj potrošenog dana
u kojem se kiša mučila da porodi
suze

U sećanju sežeš do bezdana
samoće koja te odvela
Ponos voljene Lady nije jači
od ljubavi u kojoj se više
ne prepoznaje tvoja nežnost
ali sluti da još uvek živi

Nije umrlo vreme u kojem
zaustavljaš satove
Osećam da si prisutan

Još zvona za nas zvone
prizivajući prošlost u crne svatove

Berlioz i ugašena cigareta u
popijenoj šolji kafe
Toplina Sunca u Mesecu
s kojim se susreće u jednoj sekundi
ali dovoljno dugoj da ne zaboravi
Žudnja ne umire ni kada se u mržnji
iz prkosa rađa...

Oslušni moj dodir kojim ti nazdravljam
Popićemo tu votku u Puškinovom kafeu
pa neka bude poslednja
Pišem pa izbrišem jecaj iz srca
Vreme je...
Znaćeš tačno kada treba da
se ponovo sretnemo

Na karti postoji jedna tačka
koju nisi ucrtao
Ja ću ti šapnuti u snu
onda kada ti ponovo ukradem san
a ti budi na oprezu
ili me pusti da u njega uđem

Pomerićeš horizonte
Preklopiće se zvezde
i voleću te ponovo
u svemiru bezdana tuge
i bićeš ponovo car u hramu
što kruni se trošan od samoće...

Нема коментара:

Постави коментар